beats by dre cheap

Dok nisam srela tebe.

Kiša je, ali miriše na ljeto. Sutra je jun, početak divnog perioda mog života. Uvijek me raduje taj datum, budi u meni vrelinu tijela koju donosi topao vjetar. Juče sam spakovala svoju zimsku jaknu u kofer, čizme lutalice zatvorila u kutije i shvatila da mi sve te stvari samo mirišu na tebe. Sjećam se kad sam kupila novu jaknu i otišla s tobom, a ti mi rekao, jaoo, kako si moderna žena, tako obučena. Odavno nisam upoznao nekoga sa toliko stila. Onda smo se smijali tvojim glupostima i djelili bajadere. Naiđu mi tako dani i noći kada hodam ulicama i sjećam se. Kako ulice ovog grada mogu da me podsjećaju na tebe, kada nikada njima nismo prošli zajedno? Zašto te vidim na slikama sa proslave Nove godine, kada te nije bilo tu, kada si slavio miljama daleko? Dok nisam srela tebe bila sam okean. Bila sam sunce i ljeto i sreća u malim stvarima. Bila sam djevojčica sa kikicama, zamazana nutelom, puna pjegica po licu. Dok nisam srela tebe koračala sam sigurno, plivala uzvodno kad je trebalo, borila se sa vjetrenjačama. Čekala Godoa, pronalazila udobna mjesta za čekanje pravih stvari. Dok nisam srela tebe, bila sam svoja, nisu me lomile velike stvari, ni mali ljudi, nisam sumnjala u sebe nijednog trenutka. Jer sam bila stijena. Hmm, mislila sam da sam stijena. Nisu me doticale mnoge stvari, nisam plakala zbog raskinutih životnih veza, niti sam žalila za ljudima koji su otišli. Mislila sam, za sve postoji razlog, ne vrijedi tražiti objašnjenja, ni kucati na zatvorena vrata. Dok nisam srela tebe, nisam padala u pogrešne ruke, nisam se davala za komadiće sreće. Mogla sam da budem klovn i dvorska luda, umjetnik koji piše i u srećnim danima. Ti si okean u meni pretvorio u more. U oluju koja je mjesecima lomila kosti. Poslije koje je ostalo ništavilo, razbijene emocije, istrošene rečenice i rane koje je natapala so. Zbog tebe sam odrasla preko noći, poželjela da shvatim sve one razloge odlazaka, poželjela da svim tim ljudima koji su me napustili, pokucam na vrata i pitam "zašto"? Više nisam bila djevojčica, moje drugo ime nije bila sreća. Pustila sam da me voda nosi, bilo kuda daleko odavde, bez želje i volje da zaplivam i spasim se. Umjesto pjegica danas imam ožiljke koje vidim samo ja. Svaku novu boru sam nazvala tvojim imenom. Kad si otišao, postala sam ničija. Bila sam stijena raspršena na milijardu djelića, zauvijek razbijena, bez mogućnosti za sastavljanje. Shvatila sam da je čekanje prokletstvo. Čekala sam poruke koje nikad nisu došle. Pisala sam pisma koja nikad nisam poslala. Vagala sam i vagala... I nikad nisam izvagala. I danas se pitam, zašto mi proljeće miriše na nas, kad nijedno nismo dočekali zajedno?

Djevojka koja je preživjela.
http://idivremeje.blogger.ba
31/05/2013 19:28