beats by dre cheap

Learn to let go...

Treba znati odrediti onaj trenutak u životu kada je bitno pustiti stvari i ljude da idu dalje. To dalje uglavnom podrazumijeva naš odlazak iz njihovih života ili njihov odlazak iz naših, to je sad manje važna stvar. Važno je da su koferi tu. Spakovani. Uvijek su bili spakovani do pola, nikad sa dovoljno snage da ih zatvorimo zauvijek. Jer, zauvijek je daleko. Predaleko. A sad, ja sam ta osoba koja mora pustiti. Nisam mislila da je tako teško napustiti nečiji život sa koferima punim uspomena. Sa koferima punim godina, mirisa i sjećanja. Zapravo, sve je isto. Samo što koža po kojoj klize moji prsti nije tvoja i nisam srećna. Ali ti jesi. Čula sam da se smiješ. Kako odavno nisi. Čak i zvučiš srećno, znam to i kad ti ne čujem glas. Čujem tu prekinutu tišinu i znam da je jedno poglavlje naših života zapečaćeno. Znala sam da će doći dan kad ćeš shvatiti da život ide dalje, bez mene ili sa mnom i da ne vrijedi željeti neostvarive želje. Znao si da sam na pragu da te pustim u taj život u kojem nema mene. U kojem čak ni proljeća ne mirišu na mene. U kojem nema ni korijena, ni mrvica, ni boje mojih očiju. Zaslužuješ taj novi svijet. Svaku minutu, svaki dan. Zaslužuješ tu novu osobu. Zaslužuješ da budeš srećan i da nekog voliš na skali do devet. Nikada deset, naučio si me da je to ludilo. Trebaš taj novi put, trebaš vani iz prošlosti. Trebaš kilometre daleko od mene. Želim ti sve, sem podsjetnika. Ikakvih. Na noći, na obećanja, na tugu. Zaboravi ti mene prvo, lako ću ja tebe... Još igramo tu igru, čini mi se. Uvijek si bio heroj nekih pogrešnih ratova. Ali ta ljubav bila je neprestana bitka, vjerovanje u prazno. I izgubili smo. Znali smo da hoćemo. Na početku smo znali da je kraj zapisan na svakoj stranici koju smo uporno preskakli. Stigla nas je. Ti znaš da vrijeme uvijek uzme svoje. Uporno smo spajali naše razdvojene puteve u jedan. Bile su to teške godine. Nezaboravne. Danas shvatam da će jedan dio mene uvijek biti bliže tebi nego drugima. Na našu štetu, vjeruj mi. Poželim da okrenem broj, da ti kažem ... šta? Šta bih ti rekla? Da sam čula da si srećan, da imaš nekog, da možda voliš na način na koji si nekad volio mene? Da mi nedostaješ? Da sam naučila koliko su jutra daleka, jer ne spavam? Da dođeš. Da ćutimo, jer će tišina reći sve? Da sam tvoja i da si moj na način koji drugi nikad neće razumjeti? Da... Rekla bih mnogo toga, ali čemu? Ti bi došao, ćutali bismo, doživjeli još jedan poraz u sebi i rastali se sa riječima da je taj put bio poslednji. Već viđeno. Već proživljeno. Puštam te jer treba da ideš dalje. Jer sam bila tvoja kad nisam bila ničija. Puštam, jer ti mene nisi mogao nikad. Neko mora.

Djevojka koja je preživjela.
http://idivremeje.blogger.ba
10/04/2013 00:09