Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

09.02.2013.

Jutra mirišu na zaborav

Soba mi miriše na narandže i zimu, uspomene uvijek samo na tebe. Trčim i otimam se, ali mi ne uspijeva. Tu su, napune sobu do vrha, pa se suočavam sa svojim najvećim strahom - sjećanjem. A kažu, nema života od sjećanja... Sada znam i mogu da tvrdim, zaista nema. Jutros sam otvorila oči i shvatila da sam zaboravila tvoj lik. Prebiram po glavi neke scene, ne bih li pronašla karakteristiku koja te odaje i prepoznaje, ali ništa.. Nestao si. Pogledam slike na kojima se savršeno smiješ, mada mi se ponekad čini lažno, i shvatam da uopšte ne prepoznajem čovjeka kojeg gledam. Stranac si. Nije te odnijelo vrijeme, već neka čarolija, meni nepoznata. Zaboravila sam tvoj osmijeh za jednu noć. Istu noć u kojoj sam te sanjala. Četrdeset osmu zaredom. Je li moguće da zaboravljam? Kako se smiješ, kako hodaš, kako mirišeš? Da li da se zahvalim nekom ko to od gore gleda sve ili da proklinjem ovaj dan? Molila sam se da zaboravim. Da više nikad ne osjetim mješavinu mirisa prženog kestenja i tvog parfema. Da se nikad više ne naježim kada me pogledaš kao da u moje oči stane cijeli svijet. Molila sam se da te neko iščupa iz mene. Naživo, bez anestezije, bez instrumenata i profesije za to. Da te neko iščupa iz onog dijela tijela na koji polažemo ruku kada govorimo da nas boli duša. Da nestaneš, jednim potezom. Manje boli oštar rez, nego sitno sjeckanje. Neka boli, neka krvari, neka umirem, ali samo brzo. Onda neka prestane. Taj bol koji nije za ljude. Postoje ljudi koji ti izvade srce i oni koji ga vrate na mjesto, kažu. Ako je to bila tvoja igra, čestitam, uspio si! Ako je ovo bilo takmičenje u tome ko će kome izvaditi srce, slomiti ga i zgaziti, pobjednik si. I žao mi je, to nije kategorija u kojoj bi se trebao truditi da budeš najbolji. I priznajem, izgubila sam. Igru, srce, sebe. Ali tebe sam čuvala u najdubljem uglu svoje duše. A danas, znaš...gubim te. Gubiš se. A kad se izgubiš u meni i kad više ne bude ni nemira, ni strasti, jer je toga bilo i suviše, e tad si ti izgubio svaki rat. Kad zaboravim onaj zagrljaj koji mi je od jačine lomio svako rebro na tijelu, e tad ću biti sigurna da sam te ubila u sebi.

07.02.2013.

[Opsesije]

Svi smo mi robovi svojih opsesija, svojih pitanja. Svojih neprospavanih noći, natopljenih jastuka onom vodom koju zovu suzama. Svi smo mi žrtve svojih grešaka, svjesno ili nesvjesno počinjenih. Sami sebi najveći neprijatelji! Krivi za stvari koje su davno oproštene, za račune koji su odavno stigli na naplatu. Krivi što nemamo dovoljno volje, snage, hrabrosti i lude želje da stavimo tačku na gotove priče u našim životima. Nama uvijek trebaju još dvije, jer ne želimo kraj, jer ne pristajemo na kraj! Jer hoćemo još malo osmijeha, još malo zagrljaja, još malo lažnih riječi u koje je tako lako vjerovati. Hoćemo još jednu noć one bliskosti, hoćemo još jednu zoru koju ćemo dočekati zajedno, još jednu flašu vina koju ćemo ispiti! Još jednu! Uvijek bi bila još jedna. Pa onda neka sve ide dođavola. A kad bi došla ta jedna, poslednja noć, poslednja kap vina, poslednje zbogom, slomila bi nas kao okean kućice od drveta! Ta noć pocijepala bi nam život. Ta kap vina pocijepala bi nam srce. Taj odlazak iz našeg života, postao bi naša opsesija! Od tog dana, više ništa ne bi bilo isto. Jer nismo bili spremni, jer smo željeli još, jer je bilo nestvarno, jer je bilo malo i tajno, ali je bilo naše... Jer smo planirali zajedničke snove, koji se nikad ne bi ostvarili, jer smo živjeli trenutke kao da cijeli život stane u jednu noć. Jer smo mrzili ljeto, zato što su noći tako kratke i tako brzo svane... Jer nam nikada nije bilo dosta onog drugog, jer nam je svaki momenat i svaki sat bio prekratak. Život je bio stvarnost na trenutke, poslije nekih noći postao je opsesija pitanjima. S kim sada dočekuje te zore, s kim sada planira neki novi život, koga ljubi do svitanja i kome odaje tajne?! Teška pitanja. Sad svako sanja svoje snove, nema više onoga "mi" ni u čemu, ni u jednoj rečenici, ni u jednom planu, ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Ti si prošlost. S tobom je gotovo. Proći će i opsesija tobom. Nama. Prošlošću. Uskoro me ona pjesma: "možda sam lud, možda lud, što želim da si tu samo dan ili dva...", neće sjećati ni na šta. Jer postaću sebi prijatelj. Prestaću da živim pitanja. Prestaću da želim još jednu noć. I prestaću da te sanjam. Ovog proljeća. Obećavam!

06.02.2013.

Titanik.

Zvoni telefon. Sestra je. Glasom koji odaje uzbuđenje, strah, sreću i nesreću u istom trenutku, govori mi kako ga je vidjela. Čovjeka koji je moj život napustio sa zbogom i ostavio me da sklapam splav od svog života, jer sam nakon njega potonula kao Titanik. Prošlo je tačno 38 dana od poslednje poruke, 46 dana od poslednjeg pogleda [ali ko još broji?] Prošlo je premalo dana da bih na pomen njegovog imena ostala ravnodušna. Kunem se da mi je srce stalo. Svaki dio mog tijela odbijao je da se pomjeri, da da neki znak da sam živa, da dišem i da razmišljam. Ne racionalno, bilo kako. Ništa! Jedno veliko ništa. Nisam disala. Nisam razmišljala. Tih par sekundi mog života kao da se nije desilo. U glavi mi je samo odzvanjalo... Vidjela sam ga, sad je prošao pored mene, izgleda odlično, divno miriše, hoda sav srećan, ali sam, (to je jako bitno bilo mom glupom srcu!), i ponaša se kao da je cijeli svijet njegov. Htjela sam da mi kaže da je loše, da je oronuo kao stara tvrđava, da je propao, da je neobrijan, da mu je pogled prazan, da jedva hoda, da ruke vise ko na lutki, noge nisu njegove, jer mu je teško i ne spava noću zbog svoje neljudskosti, ali ne... ovo nije taj scenario. On živi i diše punim plućima. Sam i sretan, bez ijednog vidnog ožiljka na licu, bez ijednog vidnog ožiljka na duši. Ne mogu, a da se ne zapitam, može li čovjek ostati čovjek ako samo ode i zaboravi ?! Ako kupiš kartu sa jednim smjerom i tako uđeš u nečiji život, kako ga onda možeš napustiti s istom tom kartom? To tako ne ide. To nije fer. To nije ljudski. To samo ti zoveš pravdom. Sjećam se vremena kad sam te pokušavala natjerati da mi milion puta dnevno ponoviš kojeg datuma je moj rođendan... kako smo se smijali tome! Moj rođendan je došao i prošao, nijedne riječi od tebe. Nijedne riječi od one osobe koja mi je samo par sedmica prije planirala poklon, koja je ponovila milion puta taj datum, dok se nije urezao u pamćenje, nijedne riječi od osobe koja te slomila na komade i produžila dalje. Znaš, bilo bi ljudski. Tebi je to strana riječ. Uskoro će tvoj rođendan. Nećeš dobiti knjigu kako sam ti obećala. Nećeš dobiti ni mene, iako sam smatrala da ćeš me i tad imati. Nećeš dobiti ništa osim par rečenica koje nisi zaslužio, ali vidiš ja sam čovjek. E tu je ta razlika između tebe i mene. Ti noću spavaš, danju radiš, izlaziš, provodiš se, živiš poslije mene, kao i prije mene i tebe ništa nije promjenilo. Na tebi moja pitanja "zašto" nisu ostavila trag. Na dan tvog rođendana, već će biti proljeće, sunce će mi izmamiti osmijeh na lice, oblačiću šarene haljine i biću dobro! Stvarno ću biti dobro. Sjetiću te se kao čovjeka koji je volio druženja, putovanja, ljude, rum i čaj, Tursku, gledati španske filmove i učiti nove jezike. Sjetiću te se kao čovjeka koji nije volio mene. Ovo će biti moje želje tebi. Srećan rođendan. Želim ti sve najdivnije. Da odeš na Kubu, naučiš španski, obiđeš svijet, napraviš stan na krovu zgrade, nabaviš psa koji će te voljeti, da u drugom životu postaneš kornjača ili delfin i da u bilo kojem životu postaneš čovjek.

06.02.2013.

Ne vjeruj.

Ne vjeruj da ja odlazim, jer nemoguće je ostaviti taj krevet u kojem smo smislili najljepše priče. Nemoguće je da me taj vjetar odnese nekud u neku ravnicu punu snijega, jer ko će tako nježno tvoje čelo ljubiti, kome bi na pamet padale takve lude stvari, da se ženimo svake noći, da ponekad pobjegnemo... Ne vjeruj. Gledaj, tu su još moje cigarete moj kaput i moje srce. Ja sam još uvijek tako tvoja da nemam vremena ni za sebe.

05.02.2013.

Gotovo. Bilo šta...

Karta za voz s otiscima njegovih prstiju. Nekoliko brojeva telefona u kojima odavno huči praznina. Više od četiristotine buđenja u kojima se uvijek podjednako nadaš da će se on baš danas vratiti. Jer, u filmovima se uvijek vrate, zar ne...? Ne zbog sretnog kraja. Nego zbog kraja. Bilo kakvog majku mu. Ali da znaš da je kraj. Tačka. Spuštanje platna. Razilazak publike. Zatvara se. That's all folks - zekoslav mrkva. Proš'o crtani, vrijeme za spavanje. Gotovo. Bilo šta... Nezavršene priče su najbolje pikado strelice u rukama svakodnevice. Dovoljno je da malo ne paziš i već si pun rupa. A nije ni deset ujutro.

05.02.2013.

Nedostajanje. Prvi dio.

Nedostaješ mi. Ti, ili ono što sam imala s tobom, ne znam... Samo znam da sam tužna. Jednom rječju. Onih mjeseci bila sam tako srećna da mi se činilo da mi cijeli svijet ne može ništa. Sad tek uviđam razliku izmedju ogromne sreće i neopisive tuge. Prijalo mi je to lažno sunce. Nisam znala da je lažno. Nikom ne pričam o tome. Ne mogu da objasnim prijateljima zasto sam prestala da se smijem. Ne mogu da objasnim sebi. Nije trebalo biti ovako. Pitam se, je li moguće da si poslednjih mjeseci mog života ti bio glavni razlog za sreću? Neću to da prihvatim! Jer ti si otišao, a ja sam ostala prazna. Ne mogu biti tužna i prazna zbog osobe koja nikada nije obećala da će i sledećeg dana biti tu! I ne mogu više sebi da postavljam pitanja. Samo želim da se ponovo smijem. Nebitno je zbog koga ili čega, ali fali mi moj osmijeh. Mrzim to sto si mi pružio jedan lijep ljudski odnos, a onda mi ga preko noći oduzeo. Istrgao mi ga iz ruku i produžio dalje hladne glave i još hladnijeg srca. Bez osvrtanja, naravno. Kao kad djetetu uzmeš dragu igračku. Ne plačem, ali... Lagala bih kad bih rekla da mi je k'o tebi. Nije. I ne može biti. Drugačije smo osobe, sa drugačijih planeta i na ovo nismo gledali istim očima. Zajedno smo se smijali filmu, ali ovo nije film sa happy end-om. Trudim se da ne mislim na tebe, ali to mi baš ne ide od ruke. Sve je to jos uvijek svježe, proći će.. Mora. I zaboraviću. Ovo je samo onaj trenutak slabosti u kojem ne znam čime da zamjenim taj nedostatak tebe. Neću da mi nedostaješ! Nisam čula da je još iko pronašao lijek za tugu, pa eto, valjda moram da je osjetim. Prirodno je. Tebi nije. Ne znam ni zašto ovo pišem, ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi ovo ikada trebalo stići na tvoju adresu... Već smo sve rekli. Završavam onu flašu vina koju smo započeli i sjećam se rečenice :" Ostavi za sledeći put..." Nema sledećeg puta. Da sam to znala, završila bih je onda. Ali kako sam mogla znati da će kraj biti negdje na sredini? U poslednjoj poruci, napisao si da si pobjegao od svih briga pa i mene, što i danas ne shvatam. Nisam znala da sam ja bila osoba od koje trebaš bježati. Očigledno sam ipak bila. Nedostaju mi filmovi, poruke, druženja, razgovori... na srpskom i engleskom. Nedostaje mi smijanje glupostima, tvoje objašnjavanje stvari koje nikad nisam shvatila. Nedostaje mi tvoj dormeo. I tvoj zagrljaj. Nedostaju mi one rečenice da ću uz tebe zavoljeti jesen. Nedostaje mi ona mogućnost da ti u bilo koje doba mogu napisati šta se lijepo ili ružno desilo, nedostaje mi mogućnost da neke svoje trenutke podjelim s tobom. Valjda je to normalno. Djelila sam ih dugo. Po mojoj procjeni danas, predugo. Ja nisam bila ta osoba koja je zamišljala budućnost s tobom. Samo sam htjela uživati u sadasnjosti, a ti si sve prekinuo kad je bilo najljepše. Zašto? Koliko puta zašto?! Ne brojim. Možda su neki odgovori stvarno precjenjeni. Možda mi tvoje besmisleno "zato", ne bi značilo ništa. Ipak sam ja bila ta koja je sve pogrešno shvatila, ali sad, na kraju kraja mogu ti samo reći da sam ja u ovo ušla i iz ovog izašla kao čovjek. Ti nisi. U moj život ušao si kao čovjek, izašao kao kukavica. Od osobe s kojom si htio bježati na kraj svijeta, postala sam osoba od koje bježiš na kraj svijeta. Duga, prazna priča. Nakon svega, kao i uvijek, život ide dalje. Lakše ili teže, kako kome. Ovo je moje zbogom.


Noviji postovi |

Djevojka koja je preživjela.
<< 10/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba