Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

29.03.2013.

Još me koštaš.

Ne volim obećanja koja mirišu na prazno. Ne volim više ljude koji me sjećaju na tebe. Ne volim pjesme, uvijek sa istim podsjetnicima. Ne volim što bih voljela da si tu. Ne volim što zaboliš, i sad kad si prošao. Ne volim tu oštricu koja me dodirne. Kao kopriva. Brzo i bolno. Ne volim što ostavi tragove. Ne volim što te još tražim među ljudima. Ne volim što živim u uvjerenju da je vrijedilo. Jer nije. Ne volim što još živim uspomene. Što živim u juče. Ne volim što te vjetar često vrati. Što dani zamirišu kako ne bi trebali. Ne volim što je tvoja stranputica, još uvijek moj put. Ne volim to što sam ti bila i ovo što si mi sad. Ne volim što poklopljene kazaljke pokazuju da neko misli na mene. Znam da to nisi ti. Ne volim što oko i danas zasuzi, kad niko ne gleda. Ne volim što mi nedostaješ i sad, kad sam te zaboravila. Što mi kradeš noći i dane, iako te nema. Ne volim što te se sjetim. Ikada. Što si još rana. Nikako da zarasteš. Nikako da te uklonim do kraja. Ne volim što mrvica tebe koja je ostala, uspijeva da me poremeti. Ne volim što sam s tobom naučila gdje je nebo, poslije tebe naučila gdje je dno. Ne volim ove nalete koji su u stanju pokositi me u sekundi. I mene i ono što sam se trudila da postignem mjesecima. Ne volim nostalgiju. Ne volim što si mi se desio. Mogao je moj život da prođe i bez tebe. Sve je ovo moglo da prođe i bez nas. Ne volim što još nisam skupila snage i bacila sve tvoje. Ne volim to predugo vrijeme koje mi je potrebno da učinim kao da te nikad nije bilo. A bilo te dovoljno da koža zapamti. Da se često,kao bumerang, vratiš u moj život. Bez poziva, bez najave. Donio te dašak vjetra, on će te i odnijeti. Miljama daleko od mene. Bez povratne karte. A dani će mirisati na nekog drugog. Na travu i cvjetove trešnje. Na sadašnjost i budućnost. Na dječiji osmijeh i iskren zagrljaj. Na tebe više ne. Odbijam da udišem vazduh u kojem ima tvojih tragova. Ne prija mi.

18.03.2013.

Ima tu svega. Sem onog potrebnog.

Postoje ljudi koji ulete u naš život poput uragana i poruše sve što smo gradili godinama. Za tren, jednim potezom. Bez ustručavanja, bez izvinjavanja, bez objašnjenja. Samo tako. Kao cunami. Postoje i oni koji su, čini se, oduvijek tu, ali nikada im nismo davali prevelik značaj. Naša greška? Možda. Vjerovatno. Ko zna? Uglavnom djelimo ljude na one jako važne i na one manje važne u našim životima. Istina, nerado to priznajemo, jer zaista zvuči sebično, ali tako je. Čast izuzecima kojima su svi isti. Prije skoro deset godina, igrom slučaja, upoznala sam čovjeka koji je na čudan način postao dio mene. Neplanirano, neshvatljivo, pomalo ironično. Bio je to čovjek koji je volio reći da ima svoje proljeće. "Ona mi nekako najviše liči na proljeće, najviše miriše na njega" - govorio mi je. Poklanjao joj je svoju pažnju svih ovih godina, poklanjao joj je lijepe riječi, ružne riječi, knjige koje je tražila godinama, ali ih nikada nije našla, omiljene bombone i uvijek jednu jedinu čokoladu za rođendan. Za svaki. Poklanjao joj je dječije čestitke sa likovima pasa na njima, uvijek sa istom posvetom. Dao joj je mnogo toga za pamćenje. Lijepog i ružnog. Sve to na kraju stane u isti koš. Naučio je one stvari koje su joj bile strane. Naučio je kako muškarac može da voli. Naučio je koja je cijena toga. Koliko košta kad zavoliš nekoga ko nije rođen za tebe u ovom životu. Nekoga ko nije za tebe ni po jednom parametru života, a ti ga, eto, voliš do najviše brojke na ljestvici. Znao je reći da to više nije ljubav, nego ludilo. Da to nešto što osjeća budi ono naljepše i ono najgore u njemu. Da mu je ta ljubav kletva. Da bi dao sve na svijetu da mu se nije desila. Ljubav je, ali ga ne usrećuje. U teškim momentima kad bi srce bilo na pragu bijesa, a oči na rubu suza, govorio joj je riječi koje su boljele. Boljele su nju. Njega većom jačinom. Teške riječi. Riječi koje pokazuju da ljubav, ma kako velika bila, neopisivo zna da razara. Kao neizlječiva bolest, koju liječiš ljekovima, a zapravo samo produžavaš agoniju. I da, uprkos tome što je nešto što mu pruža osmijeh u onim noćima kad nemaš kome reći da si sam, nije dovoljna. Za taj tango je potrebno dvoje. Uvijek je i bilo. On joj je pripadao na onaj način na koji pripada muškarac ženi koja nikada neće biti njegova. Potpuno i neshvatljivo. A ona.. ona je uvijek jednim dijelom bila njegova. Nije to priznala. Nikada. Nikome. Ni sebi. Neke riječi su najbolje kad se odćute. Tek tada dobiju pravi smisao. Tek tada shvatimo njihovo značenje. Proljeća su došla i prošla, iza njih je ostala gomila uspomena i sjećanje na nešto što bilo je, a nije. Ostala je praznina koju niko neće ispuniti. To je bila ona ljubav zbog koje se sve druge vole polovično. Imao ju je i ona je imala njega. To je bila ljubav sagrađena od mrvica svega, a činila se najjačom na svijetu. Da, imali su jedno drugo, ali nikada na pravi način i nikada dovoljno. Njima je ipak, bilo dovoljno i to malo. Dovoljno za sve i dovoljno za ništa. Istina, mogli su odigrati drugačije, da je bilo suđeno. Ali, oduvijek se činilo da nije. Da za njih sudbina ima različite karte. Pa su se onda pogledali kao ljudi koji odrastaju i prihvataju različitu podjelu karata. I sve je bilo jasno. Sve godine stale su u taj jedan pogled. Nasumično, proletjeli su im pred očima svi oni događaji koje su proživjeli zajedno, one poruke koje su stizale svakodnevno, [ali više neće] i oni pozivi u pola 3h ujutro kad svaki atom tvoga tijela odbija da okrene taj broj, ali ti ga ipak biraš... Koliko su puta poželjeli da se mrze. Istinski, do srži. Da prođu ulicom jedno kraj drugog kao stranci, što i jesu bili zapravo. Stranci koji se vole i mrze u isto vrijeme. Da prođu i da ništa ne osjete. I nisu uspjeli, nikada. Na tom smiješnom putu života, sreli su se i postali jedno drugom važni. Previše važni. Svrstali su se u onu kategoriju ljudi koje bi želio imati u svom životu, ali ne možeš. Nije li to ironija? Koliko takvih ljudi uopšte sretnemo? Ne mogu a da se ne zapitam. Ona je bila žena koja ga je boljela po cijelom tijelu, a on muškarac koji je pomjerio granice u njoj. Danas, on je odlučio ići dalje. Ona se kunila da nikada nije ni stala. Sreću se tek svake četrdeset druge sekunde. U mislima. Putevi će im se sigurno ukrstiti ponovo u ovom vrtlogu života i tada, kao i prije mnogo godina, jedan pogled će reći sve. Ona je bila i biće njegovo proljeće, a on čovjek zbog kojeg joj zadrhti lokna, pa makar nikad ne priznala da ga još voli.

13.03.2013.

Ravna linija. I sreća.

Mart je. Moj omiljeni mjesec u ovom životu. Biće i u onom, mislim! :) Kako volim ovaj miris proljeća u vazduhu, miris ljubavi među pravim prijateljima, miris zaborava i miris novog jutra. Miris pečenih palačinaka najdraže prijateljice i miris onog našeg mira dok ispijamo proljetne kafe u subotnje popodne. Dobro smo! Srećne smo. Nasmijane. Opet svoje. Sve što smo usput izgubile, povratile smo. Danas smo nikad bolje, poslije onog najgoreg :) Činilo mi se da mart nikada neće doći. Da zima nikada neće proći. Da on nikada neće proći. A prošlo je. I on i zima i vuneni džemperi koje sam nosila u pokušaju da zaštitim srce. Od njega. Od hladnoće. I od sebe. Rekla sam ti da ću se smijati u proljeće! Uvijek ispunim obećano. Poslije ljeta koje je bilo neopisivo srećno, došla je jedna jesen u kojoj sam uživala. Prva jesen u kojoj jesam. Jesen puna malih sitnih spletki i slatkih laži u koje je bilo tako lako vjerovati. I vjerovala sam. Naivno, da naivnije nisam mogla. Jer sam željela vjerovati da takvo nešto postoji. Da ipak, nekom čudnom igrom slučaja postoji jesen u kojoj čovjek može biti nasmijan uprkos sivim danima. Sad vidim koliko je ta jesen bila puna zabluda. Ali kratkog vijeka su bile te zablude. A zima... Bila je ovo teška zima. Lomila me kao usputne grane na ulicama. Donekle. Onda je stala. Stala je zima i stala sam ja. Nogama čvrsto na zemlji, glavom sigurno u realnosti, srcem na pravom mjestu. Sada, sa prvim znacima proljeća, mogu samo reći, novo doba je i službeno došlo. Oko mene i u meni. Ravna linija kardiograma si postao. Ravna linija obećava. Znaš, ono što jednom umre, nepovratno je. Nema tog aparata koji bi te povratio u moj život. Ti nisi ptica koja se diže iz pepela. Nikada nećeš biti feniks. Nikada više srce neće imati nepravilne otkucaje, zbog tebe. Nikada više. Budi siguran u to. Jer ja jesam. Naučila sam koje mostove treba srušiti. Zajedno sa prijateljicom koja je sve to proživjela sa mnom. Isto to sam sve ja proživjela s njom. Sa mojom drugom polovinom koja je bila tu kad sam letjela na nebo i padala na dno. Onda kad sam se smijala kao zaljubljena klinka i onda kad sam kupila djeliće sa poda i lijepila se. Opet i iznova. Sa onom koja je klimala glavom i naivno kao i ja povjerovala da bi u nekoj izvrnutoj bajci, oni na kraju mogli biti ljudi. Proživjele smo sve to. I preživjele, na naš način. Nije lak, ali je siguran. Ništa tu nije bilo sigurno sem kraja, sada to znamo. Kraja u kojoj princeze ostaju princeze, a bezimeni samo bezimeni. Naučile smo zajedno. Koliko potrošenog vremena na to! Ali vrijedilo je. Mostovi nisu samo srušeni, nego i spaljeni. Nema više nijednog traga koji vodi nazad. Nijednog putokaza do srca. Ovo proljeće je donijelo zaborav i beskrajno smo mu zahvalne na tome. Ovo je godišnje doba za nove početke. Sve smo mi djevojčice koje čekaju princa, dok ne shvate da ovim svijetom uglavnom hodaju žabe. Ili kornjače, zavisi kakve bajke volite :) Mi delfini ćemo nastaviti plivati kroz okeane života i kroz sve što oni donose. I uvijek, uvijek ćemo, izroniti iznad vode! Jer koliko god dugo tonule, kad dodirnemo dno, postoji samo put na gore. A taj osjećaj kad udahnete svjež vazduh nakon toliko vremena pod vodom... e to je tek neopisivo! Znate, mi koji vjerujemo da proljeće donosi sreću i da zaborav donosi stari dobri osmijeh na naša lica, mi uvijek nađemo put ka gore. S rukom u ruci. Važno je imati prijatelja koji tačno zna koliko svaki gram te sreće vrijedi. Ja ga imam. I zbog toga sam duplo srećna i vječno zahvalna! :)

28.02.2013.

Emocije. Mač sa dve oštrice.

Voljeti nekog znači dati mu moć da te uništi. Je li zaista tako? Vjerujem da su emocije najjače oružje, gore od svakog mača i bolje od svakog mača, zavisi šta nam urade od života. Najčešće od njega naprave haos. Emocije nas dižu na nebo i bacaju u pakao i to sve mogu za dan ili noć. Jedna noć nam može promjeniti život. Jer to je posao emocija. Da se igraju čovjekom. Ako tobom upravljaju emocije, nećeš daleko stići. Ali čovjek je biće koje više voli slušati srce nego mozak, ma koliko koštalo. Koga je srce izvelo na pravi put? Malo njih, vjerujem. Kad voli, čovjek pristaje na sve. Kad voli, nije mu važno koje je godišnje doba i da li napolju liju kiše ili se ruši svijet! Kako je samo moćan onaj osjećaj kad ti se čini da možeš sama, sa srcem na čelu, protiv cijelog svijeta. Da si u stanju suprostaviti se svemiru i boriti se za nekoga do poslednje kapi krvi. Emocije uvijek dobijaju bitke, ali nikada rat. Iz toga uvijek izađeš poražen. Sve su nas vodili osjećaji. Krivim putevima, pogrešnim ljudima u pogrešnim trenucima života. I znali smo, duboko u sebi smo znali da niko tim putem dva puta ne ide, ali ona budala u nama bi uvijek nastavila dalje. Šta je jedna prepreka, šta je jedno upozorenje? Nastavili bismo galopirati u krivom smjeru i da ih je bilo hiljadu. Kažu, kad se vodiš srcem, ponesi i mozak sa sobom. Mi ga uvijek nekako zaboravimo. Ostavimo ga u prašnjavoj, poslednjoj ladici i ne marimo šta bi on imao da kaže. Jer uostalom, zar je to bitno u onim momentima kad leptiri plešu tango u našim stomacima. Ti leptiri otplešu svoje i odu. Brzo, kratko, sa stilom nestanu. Žive i umru za dan. To je valjda ono stanje koje čovjek zove zaljubljenošću. Kad ona prođe, dođe ljubav. Nekako se neprimjetno provuče kroz najtanje pore našeg tijela i useli u nas kao vječiti podstanar. I kad ne želimo, desi se. A ljubav... Ljubav je tek ogroman, teško shvatljiv pojam. O tome su pisali najveći umjetnici svijeta i opet bi ispadali budale pred voljenima. Jer nema tu zakona, nema gravitacije, ravnoteže. Ni na nebu, ni na zemlji. I uvijek u neizvjesnosti. Uostalom, kako bi iko mogao znati šta ga čeka sutra? Da li će njegova ljubav i sutra biti tu ili će preko noći odlučiti da se iseli, spakuje kofere i iskrade se na sporedni ulaz? Kad ljubav u nama kaže dosta, čovjek nema pravo na žalbu. Sve što bi moglo ići u našu korist se odbija. Pa onda stisnite zube i podnesite sve što emocije donose sa sobom kad dolaze i preživite sve ono što odnesu kada odu.

25.02.2013.

Taj čovjek sa očima djeteta kojeg volim

Nisam vjerovala da postoji neko takav. Neko sa toliko čiste duše i ljudskosti u sebi. Neko ko zna i umije voljeti na onaj bezuslovni način, sličan dječijem. On oprašta neoprostivo i prihvata sve loše strane mene. One najgore, one koje i ja odbijam prihvatiti. Gleda me onim najljepšim očima na svijetu koje pokazuju šta je ljubav, a da se ne progovori nijedna riječ. Njegov zagrljaj je najsigurnije mjesto na svijetu. Moje sigurno, toplo utočište u mnogim olujama. Onda kad sam najlošija na svijetu, on iskopa moju najmanju vrlinu i učini je najvećim čudom koje me nasmijava mjesecima poslije. Jer to je njegova moć. Izvući ono najbolje iz mene kad svi ostali dignu ruke i okrenu leđa. On trpi moj šoping od šest sati, klima glavom na sve moje odjevne kombinacije, kupuje mi omiljene čokolade, zna da sendvič bez dodatne soli za mene nije sendvič i svaki put izađe na kraj sa ubilačkim "onim danima"... :) Često ga nazovem i kažem: "e ja sam, sad ćemo se posvađati." Njemu naravno nije jasno zašto, ali kaže, dobro, ti se svađaj, ja gledam tv, pa javi kad završiš. Ali onda ga nagovorim da učestvuje u svađi, jer mi se stvarno svađa, poslije se tome smijemo cijelu noć i ujutru sve zaboravimo. On mi donese vrelo pile i pusti me da uživam u toj sreći koju hrana pruža, a on me samo gleda i kaže, tvoj osmijeh dok jedeš je neprocjenjiv! :) Moje rame za plakanje i osoba za odlazak na Mjesec. Moja bolja polovina, moja neophodna ravnoteža u životu i moj oslonac. Sve to u jednom čovjeku. To je ono što se ne može kupiti, ono što se ne može platiti. S tim se rodiš ili ne. Ako si srećan kao ja, onda takva osoba uđe u tvoj život i zauvijek ga promjeni nabolje. Ko bi me slikao milion puta dok poziram lica namazanog nutelom? Ko bi se trudio da "ispadne spontano"? :) Ko bi me trpio kako hiljaditi put prepričavam svoju omiljenu knjigu od početka do kraja i objašnjavam kako je važno da je cijeli svijet pročita. Ko bi drugi živio sa mnom život kroz citate i književost, iako to nikad nije shvatao. Ko bi me drugi puštao da igram glavnu ulogu u njegovom životu i na dječiji osmijeh i male suze dobijam sve na svijetu? Niko. Niko drugi. Mogla bih napisati knjigu o njemu. Možda jednog dana i hoću. Jer, promjenio me, a mislila sam da to nikom neće poći za rukom. Moj Petar Pan koji zna gdje stanuju čuda. Jedan od onih ljudi zbog kojih vrijedi živjeti i za koje vrijedi umrijeti.

21.02.2013.

Sve prođe.

Lijepo je opet biti svoj. Svoj i ničiji više. Ahhh. Ovo je onaj duboki uzdah olakšanja, uzdah koji ne može proći bez osmijeha na licu. Smijem se! Oh, nisam toliko dugo. Nedostajala sam sama sebi. Nedostajalo mi je ono stvorenje koje je uvijek bilo spremno za šalu na svoj račun, spremno na sreću koja vreba iza ugla, spremno na život. Sve što se desilo u proteklom periodu uhvatilo me nespremnu. Kao divlju životinju zatočenu u dobro skrivenoj klopci. Pa sam se koprcala, patila i plakala i molila, ali na kraju sam se oslobodila. Slobodna sam. Slobodna jer me više nikakvi lanci emocija ne vežu. Slobodna, jer sam pustila. Kako je dobro pustiti nepotrebne stvari i ljude iz svog života. Kako je dobar osjećaj shvatiti koliko ti vrijediš, a koliko ja. Previše toga mi je klizilo kroz prste u poslednje vrijeme, previše toga sam pustila da prođe pored mene, da me mimoiđe, zaobiđe i nastavi dalje. A nisam se ni okrenula. Jer, mislila sam, sve drugo nije bilo važno. O, itekako je bilo važno. Svaki sekund, sat i dan koji sam potrošila na bezvrijedne ljude i bezvrijedne stvari je nepovratan. Valjda je to ona cijena koja se plati kada smo slijepi pored zdravih očiju. Ali ne marim. Prošlo je. S razlogom ili ne, prošlo je. A ja sam srećna. Kao leptir kad razbije teglu, baš tako. Činilo se nemogućim, a desilo se. Čuda se dešavaju, ako vjerujemo u njih. Stara dobra fraza, počela sam da vjerujem u nju. Još sam u ratu sa zimom i hladnoćom, ali više nisam u ratu sa sobom. Srce i ja smo zakopali ratne sjekire. Ližem rane, a one prolaze. Dan po dan, korak po korak. Ide brže nego što sam mislila. Sreća je na mojoj strani, sreća je uvijek na strani delfina! :) Hodam opet onom ulicom, samo što sad plešem uz dobru muziku koja dopire iz slušalica. Plešem, gledam u nebo i smijem se. I ne smetaju mi pahulje, jer je proljeće u meni. Ništa više nije sivo, tmurno i neugodno. Kad se sastaviš i nastaviš tamo gdje nikad nisi ni trebao stati, onda ti valjda prestane biti važno koje je godišnje doba. Ja sam našla svoje sunce. Tumarala sam dugo, ali isplatilo se. Sve to na kraju dođe na svoje. I kupila sam haljinu u koju sam dugo bila zaljubljena. Neke ljubavi se ostvare nekad, neke nikad. Važno je naučiti koje su one prave.

15.02.2013.

Game over.

Probudila sam se jutros s tim osjećajem da danas moram spakovati kofere emocija i poslati ih daleko od sebe. Ili se vratiti tamo gdje sam bila. Na početak. Nisam jela 3 dana i nisam spavala 50 noći. Dosta je! Dosta te! Ovo je moje poslednje trošenje riječi na bezvrijednog tebe. Jer sad znam i pouzdano mogu da tvrdim da si ti jedna velika nula i da trebam svaki dan biti zahvalna što si na vrijeme napustio moj život. Skupih hrabrosti i okrenuh tvoj broj. Zvoni, deset puta, bez odgovora. Drugi put se javljaš. Hej ćao, ja sam, čuj treba mi jedna usluga od tebe. Možemo li se naći na 10 minuta, trebam te da porazgovaramo o nečemu?! Ti, glasom koji je sasvim normalan, čak si zvučao sretan što me čuješ mi odgovaraš - hej, otkud ti? Pa može naravno, samo reci. Hoćeš tih 10 minuta? Dobićeš ih. Nisam sad u gradu, ali javim ti se kad dođem pa ćemo se vidjeti. Okej, hvala ti, ajde javi se, da ja više ne zovem. Glupača! Glupača koja je vjerovala da će ovaj put biti drugačije! Da nećeš biti kukavica. Da ću od tebe napraviti čovjeka preko noći. Zahvalna na tome što mislim da ću dobiti priliku da pitam šta imam i dobijem odgovore, smješim se i mislim kako je život možda ipak fer. Kako si ti možda ipak fer. Kako će ovo imati sretan kraj. Nakon 7 minuta dobijam poruku od tebe. Ovako glasi:["Razmišljam i mislim da ne bi trebalo da se vidimo, ne vidim nijedan razlog za to. Rekao sam već sve što sam imao da kažem. Ne razumijem otkud odjednom tvoj poziv. To je prošlost, a ja ne želim vise njome da se bavim, želim da živim u sadašnjosti. Ponavljam da moja odluka nema nikakve veze s tobom. Jednostavno ne ispituj to po glavi više i ne analiziraj. Ostavi, jednostavno ostavi. Ignorisao sam tvoje ranije poruke iz nade da ćeš zaboraviti. Molim te da se ne javljaš više, mislim da je tako ipak najbolje."] Oh, šta ti misliš ko si ti? Bog i psihijatar u jednom, pa mi daješ savjete kako da najbrže zaliječim slomljeno srce i nastavim dalje. Da pustim, jednostavno pustim. Srami se! Ništa ti meni nisi rekao. Pobjegao si kao najveća kukavica i poslao mi par istrošenih fraza iz loše knjige. Jer nisi mogao tad, a ne možeš ni sad da me pogledaš u oči i kažeš mi šta imaš. Nemaš ti hrabrosti da izdržiš moj pogled! Zapravo, ti mi to ne možeš reći ni u telefonskom razgovoru. Imaš hrabrosti samo za loše poruke. Morala sam to završiti u sebi. Mislila sam, evo ti prilika da pokazeš da si čovjek, evo dajem ti je, ali ne... nije to taj film. Ignorisao si moje poruke u nadi da ću zaboraviti. Jer si ti očigledno zaboravio. Preko noći. Nismo isti. Hvala Bogu na tome! Pa ti je sve ovo došlo kao hladan tuš, otkud ja u tvojoj sadašnjosti kad si me ostavio u prošlosti?! Lijepo je to ovako zvučalo između redova: ti si moja prošlost i ostani tamo, ne želim te ovdje, ne vidim nijedan razlog da ti budeš ovdje. Htjela sam mu napisati da je nula od čovjeka, da je jedna velika nula, da mi je žao svakog trenutka koji sam provela s njim jer me tako kukavički skinuo sa savjesti i ispratio u prošlost, ali zaustavila sam se. Bolje sto jesam. Jer nije vrijedan nijedne moje riječi. Otkud ja? Kako ja zovem? Otkud odjednom, pa prošla sam?! Što se vraćam kojeg vraga sada?!A ja kao čuvam poruke, poklone, uspomene.. Kome?! Taj nečovjek me se i ne sjeća! I on se mene boji. Zašto me se boji? E sad ja moram da pustim. Jednostavno moram. Ako nisam pustila do sad, e sad moram, jer sam vidjela svojim očima, nisam čula, jer nisam dobila priliku, ali pročitala sam svojim očima, e prošlost si, ja ne živim više tamo. Tebe u mojoj sadašnjosti nema ,niti želim da te bude. I to je kraj. Ali zašto mi to nisi mogao reći u lice? Eee moja kornjačo. Pa, on je u drugom gradu, drugoj državi i opet se smješka isto kao onda, a ja budala opet naivno vjerujem da će se dokazati kao nešto više od nule. Makar jedinica da bude. Ali neee, neeee! Jadna je ona istina koju ti ne možeš reći nekome u lice. Jadna i to je to. Eto sreće da se nikada nismo sreli! Ma ja sam jedna velika hrabra žena! Uz to sto sam budala, ja sam hrabra kao 10 vojnika koji idu u Vijetnam ili Avganistan rizikujući život. E ja sam tako hrabra. A ti si miš mali koji je pobjegao u svoju rupicu čim sam ja nazvala i tražila 10 minuta. Sakrij se, to najbolje znaš. Bježi i odseli se na Mars, tu me nećeš sresti sigurno! Čudim se kako nisi izmislio i objavio javno recept: kako preboliti mene Casanovu?! Čitajte i učite, za mjesec dana biće vam bolje. Pustite to, jednostavno pustite! A ja bih ti opet dala priliku za sve, ali ti si toliko jadan i malen da si se bojao prihvatiti moju pruženu ruku, ruku koja ti je davala priliku da ustaneš i pokažeš da nisi to sto jesi! Žali Bože svih dana, žali Bože mojih molitvi, mojih nesanica, mojih pitanja.. mog nejela, nespavanja, žali Bože svih trenutaka provedenih s tobom. E sad mi je žao. Majke mi je žao. Bacila bih sve niz vodu, da se nikad više ne sjetim. Žao mi je svakog trenutka koji sam provela vjerujući ti. Svakog zagrljaja za koji sam mislila da je iskren. A sve je bilo odvratno i lažno i glumački nastrojeno! Fuj! LOŠA PREDSTAVA. Ali ja sam joj dala Oskara! Odlično si glumio. Samo ne znam odakle ti hrabrost da mi danas kažeš kako si ti uvijek bio iskren?! Našla sam nešto pozitivno u ovome! Nema nade više. Nema čekanja. Ne nadam se da će ikada doći poruka, da ćemo se ikada sresti na lijep način, da cu ikada više poželjeti ijedan trenutak s tobom. Ne želim i ne treba mi! Sve si upropastio i što više čitam poruke koje si mi poslao, to mi se više povraća! Ali evo sad ti kažem, kunem se da si ubio onu djevojčicu u meni koja te je vidjela kao svog princa. Nema je više. Ne postoji. Sve je to nestalo jednim potezom. Bila sam savršeno srećna u svom dosadnom životu dok ti nisi naišao. Samo si mi pomrsio planove, poremetio život i izbacio me iz kolosjeka. E pa, ako sam ja prošlost, onda ćeš biti i ti! Ako ja za tebe ne postojim, jer si ti tako odlučio jednog dana, e onda je ovo dan u kojem ti prestaješ postojati za mene! Sve ću tvoje stvari spaliti! Kunem se! Da te sutra sretnem na ulici, ti bi bio sav fin... Sigurna sam! I onda bi mi poslao poruku čim bi se sakrio iza ugla, vidi, nema smisla da se pozdravljamo kad se sretnemo, ti si prošlost. E to si ti. Nula. Nisi ljudsko biće! Nadam se da se uz malo sreće nećemo sresti ni u drugom životu. Sretno kornjačo, nikad ti delfin nećeš biti! Mojoj kutiji uspomena više ne pripadaš. Ne zaslužuješ da budeš u istoj kutiji sa nečim što je nekad vrijedilo, jer sve tvoje nije vrijedilo ništa. Sad znam. Happy Valentine`s day! Pamtiću ga po tome što sam dobila svoje mjesto u prošlosti! A vidite, tamo se ne živi, ako niste znali.

13.02.2013.

Gdje prestaješ ti, a počinjem ja?

Koliko vremena treba proći da bi ti prošao? Koliko još noći trebam provesti u pitanjima? Ne znam više koga da pitam. Sebe, tebe, zidove, Boga. Svejedno je, odgovora nema. Koliko još vode mora proteći obrazima da se zaustave? Ne znam. Čini mi se da nikad neće proći. Čini mi se da je daleko milione godina. Otegli su se ovi teški dani. Ne mogu da ih se riješim. Ne mogu da te se riješim. Boliš. Ništa manje nego juče, ništa manje nego sutra. Nedostaješ. Danas isto kao i za Novu godinu. Isto kao dan prije i dan poslije. Isto kao i sve ove dane. Trudim se, zaista se trudim da zaokupim misli nečim drugim. Trudim se da gurnem glavu pod vodu i ne mislim ni o čemu. I tu si opet ti. Ne želim to, jer ti više nisi osoba zbog koje se smijem. Nosi mi se iz glave. Nosi mi se iz srca. Samo nestani! Kao da si u inat tu, u meni. Kao da u inat ne prolaziš! Kao da si namjerno ostavljao svoje tragove, ne da bi se znao vratiti, nego da bih ja imala podsjetnik da si bio tu. Kao da si me namjerno navukao na sebe, pa kad odeš, da mi treba još jedan život da pronađem sebe. Izgubila sam se u tebi. Sad te nema, a ja ne znam ni da se pronađem, ni da se sastavim. Sve mi je nepoznato i strano. Ona ulica koja me vodi do kuće i kojom sam prošla bezbroj puta u životu, danas me sjeća samo na tebe. Neću više da prolazim tom ulicom. Od sutra idem zaobliaznim putem. Biće hladno, biću mokra, biće dalje, ali neka. U nepoznatoj ulici neću sresti uspomenu na tebe. U nepoznatoj ulici neću se raspasti na djeliće. Zaboga, a to je samo ulica... zamišljam tek kako je onda ovome u meni? Zvaćemo ga Srce. Srce i ja smo se prevarili u vezi tebe. Sad tu cijenu skupo plaćamo. Srce samo boli i to mu je, čini mi se, jedini posao . To je jedino što zna. A ja, ja to odigram malo drugačije. Pokoje druženje s prijateljima, pokoji osmijeh, šminka na licu, ispeglana haljina i knedla u grlu. Gorak okus u ustima. To si meni ti.

11.02.2013.

Cilj života nije čekanje.

Uhvatim se često kako sjedim i čekam. Samo to. Čekam. Čekam poruku, poziv, proljeće, jutra, sniženja. Čekam da dobijem odgovore na pitanja. Čekam nove knjige svojih omiljenih pisaca, nove haljine najdražih boja. Čekam svoj osmijeh. Onaj iskreni, najiskreniji. Čekam da prođe prošlost. Čekam da zarastu rane. Čekam da se nasmijem srcu u lice i kažem:"vidiš, ne možeš mi ništa." Čekam da se srce oporavi. Čekam ljude koji ga neće lomiti. Čekam miris ljeta i so na svojoj koži. Čekam da s godinama budem pametnija i mudrija, ne samo starija. Čekam da odraste ovo dijete u meni. Čekam da čujem pjesme koje mirišu na uspomene. Čekam da oprostim neoprostivo, shvatim neshvatljivo. Čekam da razumijem zašto. Čekam da se vrate oni koji su otišli. Čekam da ih pustim nazad u svoj život. Opet. Čekam da mi kažu razloge svojih odlazaka. Čekam da otvorim nova vrata i zatvorim stara. Čekam da se otopi snijeg. Čekam da prestanu preduge noći. Čekam dan kad ćemo se sresti na ulici. Čekam da vidim da li ćeš biti sam. Čekam da vidim ko će prvi skrenuti pogled, ko će prvi oboriti glavu. Čekam da vidim da li se još poznajemo. Čekam da shvatim da li smo samo stranci sa uspomenama. Čekam da prestanem misliti na tebe. Čekam snove u kojima ti nisi glavni lik. Čekam dan kada ću te pogledati u oči i pitati zašto. Čekam odgovor na moje zašto. Čekam tvoj rođendan. Zašto? Na to ni ja nemam odgovor. Čekam da ti čestitam. Čekam tvoje hvala. Čekam da skupim hrabrosti i bacim tvoje poklone. Čekam da skupim snage i obrišem tvoje poruke. Čekam da odem iz ovog grada. Čekam da čujem da si ti otišao. Čekam da shvatim da se nećemo sresti, jer me nema, jer te nema. Čekam tvoje nove slike. Čekam odgovor na moju poruku. Čekam da te sretnem slučajno i odglumim ravnodušnost. Čekam da skupim hrabrosti za te četiri sekunde. Čekam da odigram svoju ulogu. Čekam da vidim koja je tvoja. Čekam da produžiš dalje. Čekam da produžim i ja. Čekam da se ne okrenem. Čekam tvoj zagrljaj kao da mi o tome ovisi život. Čekam da vidiš da sam te preživjela. Čekam da vidiš da se opet smijem. Tebi u lice, srcu u lice. Čekam da vidiš da sam drugačija, ali ona ista ja. Čekam da vidiš koliko sam jaka. Čekam da vidiš da me nisi slomio. Čekam da shvatiš da tvoj odlazak nije stavio moj život na pauzu. Jeste, ali ti to ne moraš da znaš. Čekam da nađem razlog, da te opravdam. Čekam da mi ga ti daš. Čekam da mi prestaneš nedostajati. Čekam da prestanem trošiti riječi na tebe. Čekam da prođeš. Bio si oluja, moraš proći. Čekam to sunce poslije tebe. Čekam da mi budeš ništa. Čekam da shvatim da sam ja tebi odavno ništa. Čekam da se pogledam u ogledalo i priznam sebi istinu. Čekam da ta istina ne boli. Čekam da čujem da se ženiš. Čekam da nazdravim u to ime. Čekam da ti poželim sve najbolje. Čekam da dobijem amneziju. Čekam da te zaboravim. Čekam i kad čekanje odustane.

11.02.2013.

Test depresije lijevog ramena pozitivan.

Ja sam od onih koji su rođeni jedne hladne zime, a najviše na svijetu vole ljeto. Čvrsto vjerujem da bih bila potpuno drugačija osoba da sam rođena vrelog avgustovskog dana. Mislim da godišnje doba u kojem smo rođeni oslikava našu ličnost više nego što bismo željeli. Zima je moja omča oko vrata. Još od kako sam bila dijete, mrzila sam slojeve odjeće na sebi i hladan vazduh od kojeg mi je nos uvijek bio crven. Nisam željela tada, a ne želim ni sada da se dignem iz kreveta dok ne vidim sunce koje se probija kroz oblake. Treba mi taj dašak sreće da bih bila nasmijana. Često sam kao grad u kasnu jesen i ranu zimu. Hladna, neugodna, tmurna. Zapravo, ne znam drugačije. Teško je sa mnom, to znaju oni koji me poznaju dobar dio mog života. Komplikovana sam, pesimistična, sklona drami i depresiji i užasno me teško razumjeti. Nikad nisam posebno voljela život. Nisam ga gledala kao neku sretnu stvar na kojoj trebam biti beskrajno zahvalna. Tu sam gdje sam, plivam u rijeci u kojoj sam se zatekla. Mnogo puta sam poželjela da živim okružena drugim ljudima, drugim gradovima, drugim osjećanjima. Da igram druge uloge, smijem se iskrenije i budem neko sasvim drugi. Znam, svi smo to poželjeli. Ponekad mi se čini da uopše ne znam načine kako se uklopiti u ovo. Ovo mjesto koje zovu životom. Kao da sam stranac koji se tu zatekao igrom slučaja pa jedva čeka da se skloni na neko sigurnije i bolje mjesto. Nisam od onih koji se bore za mir u svijetu i koji bi voljeli da se popnu na Mjesec. Meni treba mir u glavi, vatromet u srcu i sunčan dan. A to opet ne garantuje da ću biti srećna. Iskopaću neku tešku uspomenu, teško sjećanje, veliki uzdah, pa ću se opravdati rečenicom.. sjećaš se kako sam onda bila slomljena? Ja svoju tugu ne ostavljam iza sebe. Nosim je sa sobom, u posebnom džepu, skrivenom od svih. Moja tuga je dio mene kao što su moje ruke dio moga tijela. Ponekad je mnogo teško živjeti s tim. Nositi teret one tužne djevojčice od prije 15 godina. To su moji zidovi. Moj način da pokažem da nisam više ona djevojčica koja se bojala suprostaviti svemu. Ne volim mnogo ljudi u mom životu. Samo one posebne, one koji su to zaslužili. Malo ih je. Ne volim razne stvari i malo toga me usrećuje na duge staze... Ali volim svog psa. Najviše od svega na ovoj planeti Zemlji. Volim to biće kojem nasmijana poželim laku noć svake noći u godini. Volim način na koji me oraspoloži i onaj pogled koji me kupio za dva života. Volim dane koji traju dugoo i noći koje su toliko tople da se od vreline tijela ne može spavati. Volim miris proljeća i onaj prvi vikend kad trava pozeleni, a ljudi na lice navuku najljepši osmijeh koji su izvukli iz ormara u kojem cijele zime visi depresija. Volim jednog čovjeka koji me uvijek gleda očima djeteta. Volim malo toga, ali volim svim svojim bićem. Čini mi se da sam uvijek imala previše hrabrosti za pogrešne stvari, pa sam tu cijenu skupo platila. "Što me ne ubije, to me ojača", rekao je Niče, i ja sam to urezala na svoje tijelo. Ipak, ima noći kad pomislim, ono što me ubije, bolje da me ubilo. Ali preživjela sam. Teške noći, bolesne dane, slomljeno srce, neoprostive riječi, odlaske bez razloga, djela koja su ostavila trag na koži. Preživjela sa velikim ožiljcima koji uvijek bole na promjenu vremena i zato ne smatram da svako zaslužuje drugu šansu. Neke greške su neoprostive i neke rupe niko zakrpiti ne može. Dati nekome drugu šansu, znači dati mu priliku da te ubije drugi put, jer prvi nije uspio. Preživjela sam zbogom, preživjeću i ovu zimu.


Noviji postovi | Stariji postovi

Djevojka koja je preživjela.
<< 10/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8068

Powered by Blogger.ba