Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

14.10.2014.

Zbogom je zbogom i kad svratiš u sadašnjost.

Ljeto 2014. Kraj ljeta, noći za duge rukave i tople čarape. I čaj. Pijem ga samo kad ne sjeća ni na šta. Sjedim na zadnjem sjedištu auta prijateljicinog dečka, dok ga čekam da kupi žvake u dragstoru. Zamišljena o tome kako je ljeto već prošlo a ja se nista stigla pošteno ni okupati na bazenu. Rijeci. O moru da ne pričam. U tom trenu mi zvoni telefon. Pogledam na taj displej koji uporno svjetli u mračnom autu i vidim nepoznat broj. Izbjegavam javljanje na takve. Telefon uporno zvoni kao da nekom život visi o koncu i samo ga može spasiti moje javljanje. Pogledam malo bolje i vidim da neki dio mog mozga zna ovaj broj. Ma daj, nemoguće. Ne ne, ne ne ne. Ovo se ne dešava. Svemir ili mobilni operater se šale sa mnom. O karmi da ne pričam. Kopam po novčaniku i gomili vizit kartica, jer znam da je na jednoj ovaj broj. Mali mozak mi šapuće da je tu. Proklinjem dan, noć, kraj ljeta, novačnik i nečovjeka koji se usudio da okrene moj broj. Uporno gledam u telefon dok se vozim kući, jer mislim da haluciniram ili sanjam. Ili sam u nekom paralelnom univerzumu u kojem je sve moguće. Da se razumijemo, ja sam obična djevojka koja zna da postoje muškarci koji se tu i tamo jave i kad odu, ali on nije bio jedan od tih. Pronalazim karticu. Na njoj je broj. Broj čovjeka koji je od mene pobjegao na drugi kontinent. Čovjek koji mi je rekao da se vidimo u nekom drugom životu, kao kornjača i delfin. Čovjek koji mi je rekao da sam ja dio prošlosti, a on tamo ne živi. Broj čovjeka koji mi je slomio srce, a nisam ni znala da ga imam. Prije bih rekla da su veće šanse da se desi smak svijeta nego da se na mom displeju pojavi propušten poziv od njega. Zvonilo je do kraja. Pola tri ujutru. Subota. Nisam se javila. Zašto? Ne znam. Nisam bila sama. Šta bih rekla ljudima, ko me zove? Što me zove? Šta bih rekla svom dečku? Šta bih rekla njemu da sam se javila? Taj minut nisam disala jer sam bila u doslovnom šoku u kojem je vazduh bio sporedna stvar. Jedan propušten poziv. Ne pamtim datum. Poziv sam obrisala. Tu noć nisam spavala. Pokušavala sam da shvatim zašto bi taj neko ko me ostavio u davnoj prošlosti svraćao u moju sadašnjost?! Možda je slučajno birao broj? To znači da ga još uvijek ima? Možda je alkohol htio da ubije dosadu? Vikend je, to svi muškarci kukavice rade. Ali ne on. On je pobjegao, a sad je skupio hrabrost da svrati. Nepozvan. Nepoželjan. Zašto? Ne znam. Želim li da znam? Ne. Ostani tamo gdje si ostavio mene.

22.07.2013.

Djetinjstvo bez poštanske marke.

Dvadeset četiri godine tražim roditeljstvo tamo gdje ga nema. Tražim ljubav na krivim mjestima, iza svakog pogrešnog ugla. Tražim razumjevanje i podršku makar za jednu stvar u životu, ali uvijek nailazim samo na zatvorena vrata. Nisam tražila pesimističan pogled na život, oštećeno djetinjstvo i rane koje nikada neće zarasti. Nisam tražila, dobila sam. I danas vodim ratove one djevojčice koja nikada nije bila dovoljno dobra, koja nikada nije zadovoljila zahtjeve svojih roditelja. Ja sam dijete roditelja koji žive na način koji mi je stvarao osjećaj da sam iz tog odnosa isključena. Nikada nisam dobila zagrljaj kad mi je trebao. Nikada nisam osjetila potrebnu nježnost. Ne zato što mi je trebala doza razmaženosti, nego zato što je nježnost potrebna svakom djetetu. I za mene su to bile samo puste priče, dok nisam osjetila kako je to kad je nema. Dok sam bila djevojčica, mislila sam da je moja krivica što me roditelji ne vole kao što roditelji mojih drugarica vole njih. I stalno sam se pitala šta sam to zgriješila kad nisam dobijala ni lijepe riječi, ni poljupce za laku noć, ni poklone za rođendan, o kojima sam maštala. S godinama odrastanja, naučila sam da roditelj ne umije biti svako. I to svakako nije osoba koja vas je rodila ili napravila. Lično, nisam vezana za svoje roditelje. Nikakvim tajnama, tankim nitima, nikakvim nevidljivim velom ljubavi. Toga nema. Mi smo ljudi koji su nažalost još uvijek prisiljeni da žive pod istim krovom, stranci koji se u hodniku mimoilaze i jedni drugima stvaraju samo neugodnosti. Mi nemamo zajedničke ručkove, nemamo sretne uspomene, trenutke smijeha zabilježene fotoaparatom. Nemamo sretne Nove godine, rođendane s balonima i riječi utjehe kad treba. Mi imamo psovke, teške izgovorene riječi, imamo odličnu glumačku postavu pred cijelim svijetom. Ja više ne igram svoju ulogu. Ne uklapam se tu, ne glumim više klovna za sitne novce ili aplauz. Odigrala sam svoju predstavu, nikada nisam dobila nagradu, ali igrala sam je, jer sam mislila da tako treba. Da ću zauzvrat dobiti prijeko potrebnu roditeljsku ljubav. Da ću je na neki način osjetiti. I nisam. Nikada. Ni kada sam dobila prvu peticu iz matematike, ni kada su moji sastavi objavljeni u školskim novinama, ni kada sam položila računovodstvo, ni kada sam dobila diplomu. Nikada nisu bili ponosni na mene. Ni zbog jedne stvari u mom životu. Nijednog ordena koji sam stekla, ni zbog jedne diplome iz engleskog, manekena ili s baleta. Neki aplauzi se nikad ne dočekaju, samo se provuku pored nas kao vješto izdresirana životinja u cirkusu. Brak mojih roditelja je dobro odglumljen film, gdje maske padaju samo iza zatvorenih vrata. Izvana je skoro pa savršeno, iznutra, trulo do poslednje kosti. Zato ja ne vjerujem u bajke. U dobre vile i sretne krajeve. Nikada nisam živjela bajku, nikada nisam imala ljude koji su me dočekivali kući s osmijehom na licu. Nisam dobijala poruke da nekome nedostajem i da jedva čeka moj povratak kući. Nisam nikada čula ono "volim te" i zato ga danas ni ja ne izgovaram. Nisam dobila čestitku za 18-ti rođendan od svog oca. On je smatrao da to nije važno. Jedan je 18-ti rođendan, govorila sam. Jedan je 5-ti i 15-ti i 30-ti, govorio mi je. Kada ga je jedna gospođa pitala da li me voli, on je odgovorio,: "znate gospođo, ja nikog ne mrzim..." Nju je to začudilo više nego mene. Ja sam to u dubini sebe odavno otkrila. Kažu da ljubav nisu uvijek riječi, da se ljubav osjeti. Ja je na ovoj adresi nisam osjetila nikada. I kada spakujem svoje godine u par kofera i napustim ovu kuću koja mi je trebala biti utočište, a bila je sve sem toga, nikada se neću okrenuti i nikada više neću otvoriti ova vrata. Kada iznesem kofere, zapečatiću taj dio svog života jednom zauvijek. Bez osvrtanja.

24.06.2013.

Tri godišnja doba i jedna iluzija.

Ne volim prošlost, ali često živim u njoj. Svoju prošlost živim noću, na predugom putu do jutra. Ne znam zašto te se sjetim. Ikada. Zašto otvaram kutiju uspomena. Noć je neprijatelj, valjda zato. Previše patetično napisanih tekstova. Miriše na klišeje. A boli kao prvi put. Juče sam shvatila da sam s tobom provela tri godišnja doba. Bila sam toliko zaljubljena, da to nisam shvatila dok nisi otišao. Nikada nisam priznala. Ni sebi. Prošla je godina od našeg upoznavanja. Godina dana. Nikada prije mi se nije desilo da u godini dana budem najsrećnija osoba i mrtva žena koja hoda. Počelo je jedne vrele ljetnje noći, uz dobro vino i priče iz djetinjstva. Završilo se hladnog zimskog jutra, kad je bilo najljepše, u "zbogom" stilu. Bila je to bajka bez kraja. Ikakvog. Odlazak bez objašnjenja je odgovor, rekli su mi. Ja svoj odgovor na pitanje još nisam pronašla. Nemoj otići bez pozdrava, neću preživjeti. Mislila sam, ali nikada nisam izgovorila. Ipak, otišao si. Srce još kuca. Tu i tamo. Zaboliš na trenutke, kao srčana mana s kojom sam rođena. Kad si otišao, plakala sam zbog čistog nedostajanja. A onda me prošlo. Postojao je taj jedan period u mom životu kada je najveći uspjeh bilo ustajanje iz kreveta. Nikada do tad nisam vjerovala da se takve stvari izdrže. Da se prežive. Da se odboluju. Ne na nogama, na nogama nisam uspjela. Više nije ni važno. Sjetim se tvojih zagrljaja pa poželim da sam opet u njima. Nisam. Neću biti. Nećemo se ni slučajno sresti. Neću dobiti priliku ni da odigram svoju ulogu predstave "Nije te bilo u mom životu". Neću se jednog jutra iznenaditi tvojom porukom. Neću dobiti izvini, ni poziv na kafu, ni riječi objašnjenja. Prestala sam da živim pitanja. Još da prestanem da ih sanjam...

31.05.2013.

Dok nisam srela tebe.

Kiša je, ali miriše na ljeto. Sutra je jun, početak divnog perioda mog života. Uvijek me raduje taj datum, budi u meni vrelinu tijela koju donosi topao vjetar. Juče sam spakovala svoju zimsku jaknu u kofer, čizme lutalice zatvorila u kutije i shvatila da mi sve te stvari samo mirišu na tebe. Sjećam se kad sam kupila novu jaknu i otišla s tobom, a ti mi rekao, jaoo, kako si moderna žena, tako obučena. Odavno nisam upoznao nekoga sa toliko stila. Onda smo se smijali tvojim glupostima i djelili bajadere. Naiđu mi tako dani i noći kada hodam ulicama i sjećam se. Kako ulice ovog grada mogu da me podsjećaju na tebe, kada nikada njima nismo prošli zajedno? Zašto te vidim na slikama sa proslave Nove godine, kada te nije bilo tu, kada si slavio miljama daleko? Dok nisam srela tebe bila sam okean. Bila sam sunce i ljeto i sreća u malim stvarima. Bila sam djevojčica sa kikicama, zamazana nutelom, puna pjegica po licu. Dok nisam srela tebe koračala sam sigurno, plivala uzvodno kad je trebalo, borila se sa vjetrenjačama. Čekala Godoa, pronalazila udobna mjesta za čekanje pravih stvari. Dok nisam srela tebe, bila sam svoja, nisu me lomile velike stvari, ni mali ljudi, nisam sumnjala u sebe nijednog trenutka. Jer sam bila stijena. Hmm, mislila sam da sam stijena. Nisu me doticale mnoge stvari, nisam plakala zbog raskinutih životnih veza, niti sam žalila za ljudima koji su otišli. Mislila sam, za sve postoji razlog, ne vrijedi tražiti objašnjenja, ni kucati na zatvorena vrata. Dok nisam srela tebe, nisam padala u pogrešne ruke, nisam se davala za komadiće sreće. Mogla sam da budem klovn i dvorska luda, umjetnik koji piše i u srećnim danima. Ti si okean u meni pretvorio u more. U oluju koja je mjesecima lomila kosti. Poslije koje je ostalo ništavilo, razbijene emocije, istrošene rečenice i rane koje je natapala so. Zbog tebe sam odrasla preko noći, poželjela da shvatim sve one razloge odlazaka, poželjela da svim tim ljudima koji su me napustili, pokucam na vrata i pitam "zašto"? Više nisam bila djevojčica, moje drugo ime nije bila sreća. Pustila sam da me voda nosi, bilo kuda daleko odavde, bez želje i volje da zaplivam i spasim se. Umjesto pjegica danas imam ožiljke koje vidim samo ja. Svaku novu boru sam nazvala tvojim imenom. Kad si otišao, postala sam ničija. Bila sam stijena raspršena na milijardu djelića, zauvijek razbijena, bez mogućnosti za sastavljanje. Shvatila sam da je čekanje prokletstvo. Čekala sam poruke koje nikad nisu došle. Pisala sam pisma koja nikad nisam poslala. Vagala sam i vagala... I nikad nisam izvagala. I danas se pitam, zašto mi proljeće miriše na nas, kad nijedno nismo dočekali zajedno?

29.05.2013.

Đavo sa pogrešnim šeširom - veliki životni promašaj.

Naišla sam na novu fotografiju stare greške iz prošlosti. Đavo koji nosi šešir je modni promašaj 2013. godine, baš kao sto je on bio životni promašaj 2012.godine. Đavo sa pogrešnim šeširom, blijedim osmijehom i bradom od dva dana, danas ne ocrtava ništa što bi me zavelo. Ni tračka onog što sam nekada vidjela u njemu, ni tračka onoga što sam nekada osjećala, u meni. Lijepa pozadina na slici, more i palme, sunce i srećni ljudi. Samo ti si lažan na toj fotografiji Đavole. Ocrtava ti se kukavičluk u borama oko očiju, noge ti umorne od vječitog bježanja. Ne može se lijenim osmijehom sve sakriti. Ne ide ti više tako dobro uljepšavanje fotografija, pokušaj otkriti neki program za uljepšavanje sebe. Ah da, Đavoli se ne mogu uljepšati. Tu ne pomažu velika putovanja, moderna odjeća, tvoja ruka oko struka neke nove... Nema smisla živjeti zablude. Nekada sam silno željela da budem kao ti, danas želim da budem sve osim tebe. Nije lako podnijeti toliko ljudi u jednom tijelu, toliko maski na jednom licu. Nije lako biti ti Đavole, sada znam. Gledam tu tvoju fotografiju i na trenutke se sjećam kako sam se znala diviti tvom umijeću sa fotoaparatom. Divila sam se slikama na kojima sam bila, koje si uljepšavao na svoje načine i govorio mi kako sam divna jer si ti čudotvorac sa aparatom u ruci. I one gdje sam najgore ispala si uspijevao srediti do neprepoznatljivosti. Umjetnost, mislila sam. Kako sam srećna što te znam. Što bilježiš svaki spontani momenat pa me kasnije podsjećaš na njega fotografijama... Eh Đavole, i sad kad se sjetim tog perioda svog života, razvučem usne u osmijeh. Da mi je još jednom biti tako naivna. Opet bih gazila bosa preko istog stakla, jer si ti bio umjetnik koji je skidao zvijezde s neba. Ničega đavolskog u tebi bilo nije. Ničega prepoznatljivog, nijednog pogrešnog mirisa, nijednog pogrešno otplesanog koraka. Sve i ništa. Nijedne pogrešno bačene mrvice koja bi me vratila na pravi put. Sve tragove si pažljivo prikrio. Ova djevočica u meni ih nije znala pronaći. Živjela sam bajku s tobom Đavole, dok si ti igrao glavnu ulogu u svom životu. Kako od Đavola postati Anđeo za par noći i par ukradenih rečenica. Ja sam bila tvoja škola na kojoj se uči. Ti moj Đavo iz pakla, sakriven u tijelu Anđela. Nisam te otkrila na vrijeme, nisam željela napolje iz tvog svijeta. U međuvremenu, zaboravila sam na svoj. Smijala sam se uz tebe, učila uz tebe, budila se uz tebe. Pričala prijateljicama kako si ti onaj koji se čeka čitavog života... Đavole, Đavole, kako si me lako kupio.. Pokoja odabrana riječ, omiljene čokolade, filmovi na koje plačem i bila sam tvoja. Onoliko koliko jedna žena može pripadati muškarcu. Bila sam tvoja ludo i potpuno. Kako si to pametno iskoristio. Aplaudiram i danas, hladne glave, kako si me naučio! Ti i dalje živi život pozera i šalji prazne razglednice iz svih krajeva svijeta nekome kome ćeš biti važan. Ja sam pustila, jednostavno pustila. Sada se samo ponekad sjetim svega što si bio, pogledam tvoje prazne oči na uljepšanoj slici i mirno, kao da te nikad nije bilo, nastavim dalje.

29.05.2013.

On ionako nije bio moj princ, sad znam.

Posjetila sam muzej prekinutih veza. Predivno mjesto za ostaviti nepotrebne uspomene. One koje su boljele, one koje još bole, one koje su prošle... Ostaviti ih tamo znači zatvoriti jedno poglavlje svog života zauvijek. Ne otvarati više prašnjave kutije, ne gledati sjetno u sve te predmete koji su nekada značili sve, a danas znače samo sjećanje. Muzej prekinutih veza, mjesto gdje se rastaje sa prošlošću. Gdje se pušta sve ono što odavno nije tu. Gdje se stavlja tačka na godine, na mirise, na puteve koji vode u pogrešnom smjeru. Mjesto za oproštaj, mjesto poslije kojeg se nastavlja dalje. Ostaviš sva ta razbijena ogledala, neposlana pisma, poderane čizme, slike sa ljetovanja, albume sa vjenčanja... Ostaviš, jednostavno ostaviš. Pamtim tu rečenicu, iz jednog prošlog života. Tako sam i ja poželjela da se oprostim od jedne uspomene na tom predivnom mjestu krajeva. Ponijela sam jednog plišanog bijelog medu, davno dobijenog. Smislila sam čak i tekst za oproštaj. Pisalo bi: "Ovog medu mi je poklonio jedan dječak dok je mislio da me voli. Onda je upoznao svoju princezu i otišao drugim putem. On ionako nije bio moj princ, sad znam." I nisam ga ostavila. Osjećala sam da jedan dio svog djetinjstva ostavljam sa tom plišanom igračkom, pa sam rekla sebi.. sledeći put, imaš vremena. Još je rano. A nije bilo rano. Šta više, kasno je, prošli su svi vozovi sa ispraćaj tog perioda mog života. Pa opet ga teško puštam, jer znam da se na neke rastanke ne možemo pripremiti. Dam sebi još dan-dva vremena. Još koji mjesec, koju godinu. Mlada sam, stići ću na sve te oproštaje. Ne marim i ne priznajem da mi je teško staviti tačku na neke priče svog života. Vješto izbjegavam neugodna pitanja i smješkam se kao da je sve to samo usputna stanica života koju sam prošla... ili koju tek trebam proći. Glumim pomalo, učila sam se od najboljih toj vještini. Rano je za krajeve, ali čini mi se da je prekasno za sve ostalo. Pa sam taj muzej napustila sa velikom gumicom u ruci, na kojoj piše: "brisač loših uspomena"... i nadam se da će pomoći u uklanjanju svih ružnih sjećanja. Možda je to čarobna gumica. Možda ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da pamtim samo lijepe dane. Ko zna.. Život bi mi sigurno bio duži kad me trenuci iz prošlosti ne bi bockali svake druge noći.

08.05.2013.

Samo reci "ne volim te".

Samo reci. Nije teško ne voljeti onog kog` ne voliš. Došlo je ono vrijeme kada su izgovori toliko loši da mi cjepaju uspomene kao stara požutjela pisma. Svi tvoji izgovori su mi nekada bili poznati, mogla sam da ih namirišem na kilometre, da znam da su samo taktika u igri koju smo igrali godinama. Sad imaš neke nove. One hladne, otresite i surove izgovore. Rečene s namjerom da me povrijede do srži. Do poslednje kosti u tijelu. Da shvatim da je toj ljubavi istekao rok trajanja. Da sama shvatim. A ti da ćutiš, da mudro ćutiš i gledaš me kako se koprcam u riječima koje liče na živo blato. Prihvatila sam svaku tvoju podmuklu rečenicu, jer trebam taj ček bez pokrića. Dug koji stigne na naplatu, kad-tad. Bilo je dana kad smo se mrzili, kad smo se vrijeđali, kad smo govorili riječi koje su svojom težinom gušile sve...Ali čak i tada, znala sam da tu ima ljubavi. Da me voliš na lud način. Da te volim na još luđi. A onda smo postali stranci. Otrcane fraze loše knjige smo postali. Ko je ovaj stranac? Ja ga nisam znala. I opet smo na početku. Nepoznati su mi tvoji prsti, tvoj pogled, tvoje riječi. To što pokušavaš da budeš, to nisi ti. Blijeda sjenka onog nekadašnjeg čovjeka si postao. Volim te po sjećanjima. Volim ono što si bio, ono što si sad ne prepoznajem. I strano mi je kao djetetu koje se izgubi među gomilom ljudi. Ne znam put nazad. Ne znam prečicu. Nisam posipala mrvice da zapamtim. Nekada sam se gubila u tebi, sad se gubim u svijetu u kojem više nema ni tvojih tragova. Nije kraj svijeta. Ali jeste kraj mog dugogodišnjeg svijeta. Reci ne volim te, okreni se i idi dalje. Hajde, da stavimo pečat. Prećutao si. Došli smo do one tačke kada ćutanje govori. Ko bi rekao da ćemo se svrstati u klišeje? U bajke nismo, negdje moramo. Potrošeni kao ljeto u septembru, skupili smo svoje stvari i krenuli različitim stranama svijeta. Tužan prizor. Slomim se svaki put kad mi proleti pred očima. S koferom u ruci i nacrtanim osmijehom na licu, napustila sam jedno vjerovanje. I odrasla u trenutku kad sam prestala vjerovati da nikada nećeš otići.

02.05.2013.

Zaborav u toku, proljeće u meni.

Proljeće mi miriše na krišku Sunca i ostvarenje bajki. Na prolaznost i ljude koji nedostaju. Na prvu jutarnju kafu, ispijenu bez gorčine, bez šećera, bez nostalgije. Sreća je u malim stvarima, sjetim se. Izvučem najljepši osmijeh i pronađem smisao u svemu u čemu ga nije bilo. Djevojčica koja u proljeće pronađe smisao u besmislu. Pročitam knjigu pa te vječito tražim u glavnim ulogama. A znam da su neki ljudi za sporedne uloge, za druga godišnja doba. Da svojim postojanjem u mom univerzumu kvare jutra koja mirišu na mir i budućnost. Skidam onu staru ispucalu kožu, kao zmija kad mijenja staro za novo i navlačim na sebe najbolji primjerak. Tragove i ožiljke ostavljam u prašini iza sebe. Ne trebam podsjetnike. Pustila sam ono što sam trebala pustiti, neki drugi su pustili mene, svi smo preživjeli. Nikada više, rekla bih, ali nikada rađa mnoge nastavke. Prećutaću. Ta ulica na kojoj smo se sretali je mjesto mnogih malih smrti. Nisam prestala da idem njom. Znam da ćemo se sresti još mnogo puta u ovom životu. Rekao si: gotovo je, htjela si da bude, evo prošlo je. Nema više ničega, ali ne mogu bez tebe. Gledam te u oči i vidim kako leptiri umiru u njima, dok mi govoriš da smo komadić prošlosti preseljen u sadašnjost. Neke stvari ne treba oživljavati. Ovim emocijama uvijek dajem vještačko disanje. Nasmijem se kao da znam koliko košta svaka tvoja riječ olako prevaljena preko usana. I poštujem to. Zatvorim oči, zatvorim vrata, zatvorim knjigu o nama. Ne pričam je ljudima uz viski, ni uz kafu. Ta priča je za lijenu noć koje se niko neće sjećati. I ne mogu da se ne zapitam...Koliko teško radiš za tu masku koju sada nosiš? Jer, zaboravio si izgleda koliko te znam, koliko me znaš. Nema te predstave koju već nismo odigrali. Nema tog glumca koji nisi bio. Ako je ovo predstava u kojoj ti ideš dalje, a ja te još volim iza dobro skrivene maske, onda ću sačekati da se spuste zavjese. Kada padnu maske, otkriju se istine. A to kako te ona voli... to je onaj slatki početak zapakovan sa mašnicom. To što ona voli je najbolji dio tebe, onaj dio serviran da se zavoli, da se vjeruje da je jedini. Kada otkrije sve tvoje mračne strane, posesivne ljubomore, teške riječi i oštećenu dušu.. kad to otkrije i ostane tu, onda ćemo o priči sa happy end-om. Do tada, svako će igrati svoju igru. Ne zoveš me, ne zovem te. Nije da se više ne volimo, samo se zaboravljamo.

18.04.2013.

Prazne posvete.

Onda kad sam ti rekla da mi nedostaješ, a ti postao imun na moje riječi, znala sam da je gotovo. Prvi put u toliko godina osjećala sam da je ovo kraj bez tri tačke. Kraj podvučen debelo. Dvaput! Da ga zapamtim i više nikad ne poželim da ti se vratim, da mi se vratiš. Jer je među nama tako gotovo da trebamo novu riječ za gotovo. Napisala sam ti da te mrzim. Izvučen kec iz poderanog rukava. Krajnje patetično. Naravno da me ne mrziš.. napisao si. Da te bar mrzim, pomislih. Ta misao je prošla kroz moju glavu istom brzinom kojom juri nezaustavljivi voz koji ne može izbjeći nesreću. Tragedija? Moglo je i gore. Nekada sam smatrala da postoje ljubavi koje su vječne. I kad su bolne, neostvarive i razarajuće, i kada nam mjenjaju život iz korijena, da će ipak trajati. U nama. I kad se izgubi poslednja bitka i pogine najveći heroj, da ćemo imati jedno drugo. Pogrešno. Zablude. Kratka vjerovanja i duge obmane. Bojim se da je to epilog ove priče. Tužno i razočaravajuće. Ipak, nemaju sve bajke sretan kraj. Ili imaju? Samo ovo nije bila bajka? To sam shvatila tek kada je čarolija prestala. Uvijek si bio moj nemir. To je ona prava riječ za tebe. Moj razlog nesanice, opipljive tuge i haosa u glavi. Kamen koji me povlačio na dno i vjetar koji me nosio u visine. Sve u jednom čovjeku si bio. Kad si bio čovjek! Mnogo puta nisi. Svejedno sam svaki put iskopala ono najbolje u tebi. Svi mi imamo demone, ja sam tvoje uvijek vješto prikrivala. Pravila se da ne postoje, da sam jača od njih. I ponekad mi bi to pošlo za rukom. Mislim da je ovaj put tvoja glava odlučila da je kraj. Ono dijete u sebi si ostavio po strani, srce zaboravio da imaš, demone zakopao duboko i odlučio otići kao čovjek. U tome si uvijek bio najbolji. Odlaziš, ali nemoj da se mrzimo. Nije lijepo, voljeli smo se. Prošlo je, sve prođe. I drugi se zavole, znaš? Nisam znala. Polako ali sigurno koracima koji garantuju sve osim povratka. Nisam ni primjetila. Okrenula sam se i više nisi bio tu. Ostale su knjige izlizanih korica, prazne posvete, jedan plišani medo kojeg si mi darovao još kao dječak i jedna čestitka. Pregršt neispunjenih želja i obećanja. Nije ostalo mnogo, zar ne?

10.04.2013.

Learn to let go...

Treba znati odrediti onaj trenutak u životu kada je bitno pustiti stvari i ljude da idu dalje. To dalje uglavnom podrazumijeva naš odlazak iz njihovih života ili njihov odlazak iz naših, to je sad manje važna stvar. Važno je da su koferi tu. Spakovani. Uvijek su bili spakovani do pola, nikad sa dovoljno snage da ih zatvorimo zauvijek. Jer, zauvijek je daleko. Predaleko. A sad, ja sam ta osoba koja mora pustiti. Nisam mislila da je tako teško napustiti nečiji život sa koferima punim uspomena. Sa koferima punim godina, mirisa i sjećanja. Zapravo, sve je isto. Samo što koža po kojoj klize moji prsti nije tvoja i nisam srećna. Ali ti jesi. Čula sam da se smiješ. Kako odavno nisi. Čak i zvučiš srećno, znam to i kad ti ne čujem glas. Čujem tu prekinutu tišinu i znam da je jedno poglavlje naših života zapečaćeno. Znala sam da će doći dan kad ćeš shvatiti da život ide dalje, bez mene ili sa mnom i da ne vrijedi željeti neostvarive želje. Znao si da sam na pragu da te pustim u taj život u kojem nema mene. U kojem čak ni proljeća ne mirišu na mene. U kojem nema ni korijena, ni mrvica, ni boje mojih očiju. Zaslužuješ taj novi svijet. Svaku minutu, svaki dan. Zaslužuješ tu novu osobu. Zaslužuješ da budeš srećan i da nekog voliš na skali do devet. Nikada deset, naučio si me da je to ludilo. Trebaš taj novi put, trebaš vani iz prošlosti. Trebaš kilometre daleko od mene. Želim ti sve, sem podsjetnika. Ikakvih. Na noći, na obećanja, na tugu. Zaboravi ti mene prvo, lako ću ja tebe... Još igramo tu igru, čini mi se. Uvijek si bio heroj nekih pogrešnih ratova. Ali ta ljubav bila je neprestana bitka, vjerovanje u prazno. I izgubili smo. Znali smo da hoćemo. Na početku smo znali da je kraj zapisan na svakoj stranici koju smo uporno preskakli. Stigla nas je. Ti znaš da vrijeme uvijek uzme svoje. Uporno smo spajali naše razdvojene puteve u jedan. Bile su to teške godine. Nezaboravne. Danas shvatam da će jedan dio mene uvijek biti bliže tebi nego drugima. Na našu štetu, vjeruj mi. Poželim da okrenem broj, da ti kažem ... šta? Šta bih ti rekla? Da sam čula da si srećan, da imaš nekog, da možda voliš na način na koji si nekad volio mene? Da mi nedostaješ? Da sam naučila koliko su jutra daleka, jer ne spavam? Da dođeš. Da ćutimo, jer će tišina reći sve? Da sam tvoja i da si moj na način koji drugi nikad neće razumjeti? Da... Rekla bih mnogo toga, ali čemu? Ti bi došao, ćutali bismo, doživjeli još jedan poraz u sebi i rastali se sa riječima da je taj put bio poslednji. Već viđeno. Već proživljeno. Puštam te jer treba da ideš dalje. Jer sam bila tvoja kad nisam bila ničija. Puštam, jer ti mene nisi mogao nikad. Neko mora.


Stariji postovi

Djevojka koja je preživjela.
<< 10/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba