Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

29.05.2013.

On ionako nije bio moj princ, sad znam.

Posjetila sam muzej prekinutih veza. Predivno mjesto za ostaviti nepotrebne uspomene. One koje su boljele, one koje još bole, one koje su prošle... Ostaviti ih tamo znači zatvoriti jedno poglavlje svog života zauvijek. Ne otvarati više prašnjave kutije, ne gledati sjetno u sve te predmete koji su nekada značili sve, a danas znače samo sjećanje. Muzej prekinutih veza, mjesto gdje se rastaje sa prošlošću. Gdje se pušta sve ono što odavno nije tu. Gdje se stavlja tačka na godine, na mirise, na puteve koji vode u pogrešnom smjeru. Mjesto za oproštaj, mjesto poslije kojeg se nastavlja dalje. Ostaviš sva ta razbijena ogledala, neposlana pisma, poderane čizme, slike sa ljetovanja, albume sa vjenčanja... Ostaviš, jednostavno ostaviš. Pamtim tu rečenicu, iz jednog prošlog života. Tako sam i ja poželjela da se oprostim od jedne uspomene na tom predivnom mjestu krajeva. Ponijela sam jednog plišanog bijelog medu, davno dobijenog. Smislila sam čak i tekst za oproštaj. Pisalo bi: "Ovog medu mi je poklonio jedan dječak dok je mislio da me voli. Onda je upoznao svoju princezu i otišao drugim putem. On ionako nije bio moj princ, sad znam." I nisam ga ostavila. Osjećala sam da jedan dio svog djetinjstva ostavljam sa tom plišanom igračkom, pa sam rekla sebi.. sledeći put, imaš vremena. Još je rano. A nije bilo rano. Šta više, kasno je, prošli su svi vozovi sa ispraćaj tog perioda mog života. Pa opet ga teško puštam, jer znam da se na neke rastanke ne možemo pripremiti. Dam sebi još dan-dva vremena. Još koji mjesec, koju godinu. Mlada sam, stići ću na sve te oproštaje. Ne marim i ne priznajem da mi je teško staviti tačku na neke priče svog života. Vješto izbjegavam neugodna pitanja i smješkam se kao da je sve to samo usputna stanica života koju sam prošla... ili koju tek trebam proći. Glumim pomalo, učila sam se od najboljih toj vještini. Rano je za krajeve, ali čini mi se da je prekasno za sve ostalo. Pa sam taj muzej napustila sa velikom gumicom u ruci, na kojoj piše: "brisač loših uspomena"... i nadam se da će pomoći u uklanjanju svih ružnih sjećanja. Možda je to čarobna gumica. Možda ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da pamtim samo lijepe dane. Ko zna.. Život bi mi sigurno bio duži kad me trenuci iz prošlosti ne bi bockali svake druge noći.

Djevojka koja je preživjela.
<< 05/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8068

Powered by Blogger.ba