Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

29.05.2013.

Đavo sa pogrešnim šeširom - veliki životni promašaj.

Naišla sam na novu fotografiju stare greške iz prošlosti. Đavo koji nosi šešir je modni promašaj 2013. godine, baš kao sto je on bio životni promašaj 2012.godine. Đavo sa pogrešnim šeširom, blijedim osmijehom i bradom od dva dana, danas ne ocrtava ništa što bi me zavelo. Ni tračka onog što sam nekada vidjela u njemu, ni tračka onoga što sam nekada osjećala, u meni. Lijepa pozadina na slici, more i palme, sunce i srećni ljudi. Samo ti si lažan na toj fotografiji Đavole. Ocrtava ti se kukavičluk u borama oko očiju, noge ti umorne od vječitog bježanja. Ne može se lijenim osmijehom sve sakriti. Ne ide ti više tako dobro uljepšavanje fotografija, pokušaj otkriti neki program za uljepšavanje sebe. Ah da, Đavoli se ne mogu uljepšati. Tu ne pomažu velika putovanja, moderna odjeća, tvoja ruka oko struka neke nove... Nema smisla živjeti zablude. Nekada sam silno željela da budem kao ti, danas želim da budem sve osim tebe. Nije lako podnijeti toliko ljudi u jednom tijelu, toliko maski na jednom licu. Nije lako biti ti Đavole, sada znam. Gledam tu tvoju fotografiju i na trenutke se sjećam kako sam se znala diviti tvom umijeću sa fotoaparatom. Divila sam se slikama na kojima sam bila, koje si uljepšavao na svoje načine i govorio mi kako sam divna jer si ti čudotvorac sa aparatom u ruci. I one gdje sam najgore ispala si uspijevao srediti do neprepoznatljivosti. Umjetnost, mislila sam. Kako sam srećna što te znam. Što bilježiš svaki spontani momenat pa me kasnije podsjećaš na njega fotografijama... Eh Đavole, i sad kad se sjetim tog perioda svog života, razvučem usne u osmijeh. Da mi je još jednom biti tako naivna. Opet bih gazila bosa preko istog stakla, jer si ti bio umjetnik koji je skidao zvijezde s neba. Ničega đavolskog u tebi bilo nije. Ničega prepoznatljivog, nijednog pogrešnog mirisa, nijednog pogrešno otplesanog koraka. Sve i ništa. Nijedne pogrešno bačene mrvice koja bi me vratila na pravi put. Sve tragove si pažljivo prikrio. Ova djevočica u meni ih nije znala pronaći. Živjela sam bajku s tobom Đavole, dok si ti igrao glavnu ulogu u svom životu. Kako od Đavola postati Anđeo za par noći i par ukradenih rečenica. Ja sam bila tvoja škola na kojoj se uči. Ti moj Đavo iz pakla, sakriven u tijelu Anđela. Nisam te otkrila na vrijeme, nisam željela napolje iz tvog svijeta. U međuvremenu, zaboravila sam na svoj. Smijala sam se uz tebe, učila uz tebe, budila se uz tebe. Pričala prijateljicama kako si ti onaj koji se čeka čitavog života... Đavole, Đavole, kako si me lako kupio.. Pokoja odabrana riječ, omiljene čokolade, filmovi na koje plačem i bila sam tvoja. Onoliko koliko jedna žena može pripadati muškarcu. Bila sam tvoja ludo i potpuno. Kako si to pametno iskoristio. Aplaudiram i danas, hladne glave, kako si me naučio! Ti i dalje živi život pozera i šalji prazne razglednice iz svih krajeva svijeta nekome kome ćeš biti važan. Ja sam pustila, jednostavno pustila. Sada se samo ponekad sjetim svega što si bio, pogledam tvoje prazne oči na uljepšanoj slici i mirno, kao da te nikad nije bilo, nastavim dalje.

29.05.2013.

On ionako nije bio moj princ, sad znam.

Posjetila sam muzej prekinutih veza. Predivno mjesto za ostaviti nepotrebne uspomene. One koje su boljele, one koje još bole, one koje su prošle... Ostaviti ih tamo znači zatvoriti jedno poglavlje svog života zauvijek. Ne otvarati više prašnjave kutije, ne gledati sjetno u sve te predmete koji su nekada značili sve, a danas znače samo sjećanje. Muzej prekinutih veza, mjesto gdje se rastaje sa prošlošću. Gdje se pušta sve ono što odavno nije tu. Gdje se stavlja tačka na godine, na mirise, na puteve koji vode u pogrešnom smjeru. Mjesto za oproštaj, mjesto poslije kojeg se nastavlja dalje. Ostaviš sva ta razbijena ogledala, neposlana pisma, poderane čizme, slike sa ljetovanja, albume sa vjenčanja... Ostaviš, jednostavno ostaviš. Pamtim tu rečenicu, iz jednog prošlog života. Tako sam i ja poželjela da se oprostim od jedne uspomene na tom predivnom mjestu krajeva. Ponijela sam jednog plišanog bijelog medu, davno dobijenog. Smislila sam čak i tekst za oproštaj. Pisalo bi: "Ovog medu mi je poklonio jedan dječak dok je mislio da me voli. Onda je upoznao svoju princezu i otišao drugim putem. On ionako nije bio moj princ, sad znam." I nisam ga ostavila. Osjećala sam da jedan dio svog djetinjstva ostavljam sa tom plišanom igračkom, pa sam rekla sebi.. sledeći put, imaš vremena. Još je rano. A nije bilo rano. Šta više, kasno je, prošli su svi vozovi sa ispraćaj tog perioda mog života. Pa opet ga teško puštam, jer znam da se na neke rastanke ne možemo pripremiti. Dam sebi još dan-dva vremena. Još koji mjesec, koju godinu. Mlada sam, stići ću na sve te oproštaje. Ne marim i ne priznajem da mi je teško staviti tačku na neke priče svog života. Vješto izbjegavam neugodna pitanja i smješkam se kao da je sve to samo usputna stanica života koju sam prošla... ili koju tek trebam proći. Glumim pomalo, učila sam se od najboljih toj vještini. Rano je za krajeve, ali čini mi se da je prekasno za sve ostalo. Pa sam taj muzej napustila sa velikom gumicom u ruci, na kojoj piše: "brisač loših uspomena"... i nadam se da će pomoći u uklanjanju svih ružnih sjećanja. Možda je to čarobna gumica. Možda ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da pamtim samo lijepe dane. Ko zna.. Život bi mi sigurno bio duži kad me trenuci iz prošlosti ne bi bockali svake druge noći.

Djevojka koja je preživjela.
<< 05/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba