Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

31.05.2013.

Dok nisam srela tebe.

Kiša je, ali miriše na ljeto. Sutra je jun, početak divnog perioda mog života. Uvijek me raduje taj datum, budi u meni vrelinu tijela koju donosi topao vjetar. Juče sam spakovala svoju zimsku jaknu u kofer, čizme lutalice zatvorila u kutije i shvatila da mi sve te stvari samo mirišu na tebe. Sjećam se kad sam kupila novu jaknu i otišla s tobom, a ti mi rekao, jaoo, kako si moderna žena, tako obučena. Odavno nisam upoznao nekoga sa toliko stila. Onda smo se smijali tvojim glupostima i djelili bajadere. Naiđu mi tako dani i noći kada hodam ulicama i sjećam se. Kako ulice ovog grada mogu da me podsjećaju na tebe, kada nikada njima nismo prošli zajedno? Zašto te vidim na slikama sa proslave Nove godine, kada te nije bilo tu, kada si slavio miljama daleko? Dok nisam srela tebe bila sam okean. Bila sam sunce i ljeto i sreća u malim stvarima. Bila sam djevojčica sa kikicama, zamazana nutelom, puna pjegica po licu. Dok nisam srela tebe koračala sam sigurno, plivala uzvodno kad je trebalo, borila se sa vjetrenjačama. Čekala Godoa, pronalazila udobna mjesta za čekanje pravih stvari. Dok nisam srela tebe, bila sam svoja, nisu me lomile velike stvari, ni mali ljudi, nisam sumnjala u sebe nijednog trenutka. Jer sam bila stijena. Hmm, mislila sam da sam stijena. Nisu me doticale mnoge stvari, nisam plakala zbog raskinutih životnih veza, niti sam žalila za ljudima koji su otišli. Mislila sam, za sve postoji razlog, ne vrijedi tražiti objašnjenja, ni kucati na zatvorena vrata. Dok nisam srela tebe, nisam padala u pogrešne ruke, nisam se davala za komadiće sreće. Mogla sam da budem klovn i dvorska luda, umjetnik koji piše i u srećnim danima. Ti si okean u meni pretvorio u more. U oluju koja je mjesecima lomila kosti. Poslije koje je ostalo ništavilo, razbijene emocije, istrošene rečenice i rane koje je natapala so. Zbog tebe sam odrasla preko noći, poželjela da shvatim sve one razloge odlazaka, poželjela da svim tim ljudima koji su me napustili, pokucam na vrata i pitam "zašto"? Više nisam bila djevojčica, moje drugo ime nije bila sreća. Pustila sam da me voda nosi, bilo kuda daleko odavde, bez želje i volje da zaplivam i spasim se. Umjesto pjegica danas imam ožiljke koje vidim samo ja. Svaku novu boru sam nazvala tvojim imenom. Kad si otišao, postala sam ničija. Bila sam stijena raspršena na milijardu djelića, zauvijek razbijena, bez mogućnosti za sastavljanje. Shvatila sam da je čekanje prokletstvo. Čekala sam poruke koje nikad nisu došle. Pisala sam pisma koja nikad nisam poslala. Vagala sam i vagala... I nikad nisam izvagala. I danas se pitam, zašto mi proljeće miriše na nas, kad nijedno nismo dočekali zajedno?

29.05.2013.

Đavo sa pogrešnim šeširom - veliki životni promašaj.

Naišla sam na novu fotografiju stare greške iz prošlosti. Đavo koji nosi šešir je modni promašaj 2013. godine, baš kao sto je on bio životni promašaj 2012.godine. Đavo sa pogrešnim šeširom, blijedim osmijehom i bradom od dva dana, danas ne ocrtava ništa što bi me zavelo. Ni tračka onog što sam nekada vidjela u njemu, ni tračka onoga što sam nekada osjećala, u meni. Lijepa pozadina na slici, more i palme, sunce i srećni ljudi. Samo ti si lažan na toj fotografiji Đavole. Ocrtava ti se kukavičluk u borama oko očiju, noge ti umorne od vječitog bježanja. Ne može se lijenim osmijehom sve sakriti. Ne ide ti više tako dobro uljepšavanje fotografija, pokušaj otkriti neki program za uljepšavanje sebe. Ah da, Đavoli se ne mogu uljepšati. Tu ne pomažu velika putovanja, moderna odjeća, tvoja ruka oko struka neke nove... Nema smisla živjeti zablude. Nekada sam silno željela da budem kao ti, danas želim da budem sve osim tebe. Nije lako podnijeti toliko ljudi u jednom tijelu, toliko maski na jednom licu. Nije lako biti ti Đavole, sada znam. Gledam tu tvoju fotografiju i na trenutke se sjećam kako sam se znala diviti tvom umijeću sa fotoaparatom. Divila sam se slikama na kojima sam bila, koje si uljepšavao na svoje načine i govorio mi kako sam divna jer si ti čudotvorac sa aparatom u ruci. I one gdje sam najgore ispala si uspijevao srediti do neprepoznatljivosti. Umjetnost, mislila sam. Kako sam srećna što te znam. Što bilježiš svaki spontani momenat pa me kasnije podsjećaš na njega fotografijama... Eh Đavole, i sad kad se sjetim tog perioda svog života, razvučem usne u osmijeh. Da mi je još jednom biti tako naivna. Opet bih gazila bosa preko istog stakla, jer si ti bio umjetnik koji je skidao zvijezde s neba. Ničega đavolskog u tebi bilo nije. Ničega prepoznatljivog, nijednog pogrešnog mirisa, nijednog pogrešno otplesanog koraka. Sve i ništa. Nijedne pogrešno bačene mrvice koja bi me vratila na pravi put. Sve tragove si pažljivo prikrio. Ova djevočica u meni ih nije znala pronaći. Živjela sam bajku s tobom Đavole, dok si ti igrao glavnu ulogu u svom životu. Kako od Đavola postati Anđeo za par noći i par ukradenih rečenica. Ja sam bila tvoja škola na kojoj se uči. Ti moj Đavo iz pakla, sakriven u tijelu Anđela. Nisam te otkrila na vrijeme, nisam željela napolje iz tvog svijeta. U međuvremenu, zaboravila sam na svoj. Smijala sam se uz tebe, učila uz tebe, budila se uz tebe. Pričala prijateljicama kako si ti onaj koji se čeka čitavog života... Đavole, Đavole, kako si me lako kupio.. Pokoja odabrana riječ, omiljene čokolade, filmovi na koje plačem i bila sam tvoja. Onoliko koliko jedna žena može pripadati muškarcu. Bila sam tvoja ludo i potpuno. Kako si to pametno iskoristio. Aplaudiram i danas, hladne glave, kako si me naučio! Ti i dalje živi život pozera i šalji prazne razglednice iz svih krajeva svijeta nekome kome ćeš biti važan. Ja sam pustila, jednostavno pustila. Sada se samo ponekad sjetim svega što si bio, pogledam tvoje prazne oči na uljepšanoj slici i mirno, kao da te nikad nije bilo, nastavim dalje.

29.05.2013.

On ionako nije bio moj princ, sad znam.

Posjetila sam muzej prekinutih veza. Predivno mjesto za ostaviti nepotrebne uspomene. One koje su boljele, one koje još bole, one koje su prošle... Ostaviti ih tamo znači zatvoriti jedno poglavlje svog života zauvijek. Ne otvarati više prašnjave kutije, ne gledati sjetno u sve te predmete koji su nekada značili sve, a danas znače samo sjećanje. Muzej prekinutih veza, mjesto gdje se rastaje sa prošlošću. Gdje se pušta sve ono što odavno nije tu. Gdje se stavlja tačka na godine, na mirise, na puteve koji vode u pogrešnom smjeru. Mjesto za oproštaj, mjesto poslije kojeg se nastavlja dalje. Ostaviš sva ta razbijena ogledala, neposlana pisma, poderane čizme, slike sa ljetovanja, albume sa vjenčanja... Ostaviš, jednostavno ostaviš. Pamtim tu rečenicu, iz jednog prošlog života. Tako sam i ja poželjela da se oprostim od jedne uspomene na tom predivnom mjestu krajeva. Ponijela sam jednog plišanog bijelog medu, davno dobijenog. Smislila sam čak i tekst za oproštaj. Pisalo bi: "Ovog medu mi je poklonio jedan dječak dok je mislio da me voli. Onda je upoznao svoju princezu i otišao drugim putem. On ionako nije bio moj princ, sad znam." I nisam ga ostavila. Osjećala sam da jedan dio svog djetinjstva ostavljam sa tom plišanom igračkom, pa sam rekla sebi.. sledeći put, imaš vremena. Još je rano. A nije bilo rano. Šta više, kasno je, prošli su svi vozovi sa ispraćaj tog perioda mog života. Pa opet ga teško puštam, jer znam da se na neke rastanke ne možemo pripremiti. Dam sebi još dan-dva vremena. Još koji mjesec, koju godinu. Mlada sam, stići ću na sve te oproštaje. Ne marim i ne priznajem da mi je teško staviti tačku na neke priče svog života. Vješto izbjegavam neugodna pitanja i smješkam se kao da je sve to samo usputna stanica života koju sam prošla... ili koju tek trebam proći. Glumim pomalo, učila sam se od najboljih toj vještini. Rano je za krajeve, ali čini mi se da je prekasno za sve ostalo. Pa sam taj muzej napustila sa velikom gumicom u ruci, na kojoj piše: "brisač loših uspomena"... i nadam se da će pomoći u uklanjanju svih ružnih sjećanja. Možda je to čarobna gumica. Možda ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da pamtim samo lijepe dane. Ko zna.. Život bi mi sigurno bio duži kad me trenuci iz prošlosti ne bi bockali svake druge noći.

08.05.2013.

Samo reci "ne volim te".

Samo reci. Nije teško ne voljeti onog kog` ne voliš. Došlo je ono vrijeme kada su izgovori toliko loši da mi cjepaju uspomene kao stara požutjela pisma. Svi tvoji izgovori su mi nekada bili poznati, mogla sam da ih namirišem na kilometre, da znam da su samo taktika u igri koju smo igrali godinama. Sad imaš neke nove. One hladne, otresite i surove izgovore. Rečene s namjerom da me povrijede do srži. Do poslednje kosti u tijelu. Da shvatim da je toj ljubavi istekao rok trajanja. Da sama shvatim. A ti da ćutiš, da mudro ćutiš i gledaš me kako se koprcam u riječima koje liče na živo blato. Prihvatila sam svaku tvoju podmuklu rečenicu, jer trebam taj ček bez pokrića. Dug koji stigne na naplatu, kad-tad. Bilo je dana kad smo se mrzili, kad smo se vrijeđali, kad smo govorili riječi koje su svojom težinom gušile sve...Ali čak i tada, znala sam da tu ima ljubavi. Da me voliš na lud način. Da te volim na još luđi. A onda smo postali stranci. Otrcane fraze loše knjige smo postali. Ko je ovaj stranac? Ja ga nisam znala. I opet smo na početku. Nepoznati su mi tvoji prsti, tvoj pogled, tvoje riječi. To što pokušavaš da budeš, to nisi ti. Blijeda sjenka onog nekadašnjeg čovjeka si postao. Volim te po sjećanjima. Volim ono što si bio, ono što si sad ne prepoznajem. I strano mi je kao djetetu koje se izgubi među gomilom ljudi. Ne znam put nazad. Ne znam prečicu. Nisam posipala mrvice da zapamtim. Nekada sam se gubila u tebi, sad se gubim u svijetu u kojem više nema ni tvojih tragova. Nije kraj svijeta. Ali jeste kraj mog dugogodišnjeg svijeta. Reci ne volim te, okreni se i idi dalje. Hajde, da stavimo pečat. Prećutao si. Došli smo do one tačke kada ćutanje govori. Ko bi rekao da ćemo se svrstati u klišeje? U bajke nismo, negdje moramo. Potrošeni kao ljeto u septembru, skupili smo svoje stvari i krenuli različitim stranama svijeta. Tužan prizor. Slomim se svaki put kad mi proleti pred očima. S koferom u ruci i nacrtanim osmijehom na licu, napustila sam jedno vjerovanje. I odrasla u trenutku kad sam prestala vjerovati da nikada nećeš otići.

02.05.2013.

Zaborav u toku, proljeće u meni.

Proljeće mi miriše na krišku Sunca i ostvarenje bajki. Na prolaznost i ljude koji nedostaju. Na prvu jutarnju kafu, ispijenu bez gorčine, bez šećera, bez nostalgije. Sreća je u malim stvarima, sjetim se. Izvučem najljepši osmijeh i pronađem smisao u svemu u čemu ga nije bilo. Djevojčica koja u proljeće pronađe smisao u besmislu. Pročitam knjigu pa te vječito tražim u glavnim ulogama. A znam da su neki ljudi za sporedne uloge, za druga godišnja doba. Da svojim postojanjem u mom univerzumu kvare jutra koja mirišu na mir i budućnost. Skidam onu staru ispucalu kožu, kao zmija kad mijenja staro za novo i navlačim na sebe najbolji primjerak. Tragove i ožiljke ostavljam u prašini iza sebe. Ne trebam podsjetnike. Pustila sam ono što sam trebala pustiti, neki drugi su pustili mene, svi smo preživjeli. Nikada više, rekla bih, ali nikada rađa mnoge nastavke. Prećutaću. Ta ulica na kojoj smo se sretali je mjesto mnogih malih smrti. Nisam prestala da idem njom. Znam da ćemo se sresti još mnogo puta u ovom životu. Rekao si: gotovo je, htjela si da bude, evo prošlo je. Nema više ničega, ali ne mogu bez tebe. Gledam te u oči i vidim kako leptiri umiru u njima, dok mi govoriš da smo komadić prošlosti preseljen u sadašnjost. Neke stvari ne treba oživljavati. Ovim emocijama uvijek dajem vještačko disanje. Nasmijem se kao da znam koliko košta svaka tvoja riječ olako prevaljena preko usana. I poštujem to. Zatvorim oči, zatvorim vrata, zatvorim knjigu o nama. Ne pričam je ljudima uz viski, ni uz kafu. Ta priča je za lijenu noć koje se niko neće sjećati. I ne mogu da se ne zapitam...Koliko teško radiš za tu masku koju sada nosiš? Jer, zaboravio si izgleda koliko te znam, koliko me znaš. Nema te predstave koju već nismo odigrali. Nema tog glumca koji nisi bio. Ako je ovo predstava u kojoj ti ideš dalje, a ja te još volim iza dobro skrivene maske, onda ću sačekati da se spuste zavjese. Kada padnu maske, otkriju se istine. A to kako te ona voli... to je onaj slatki početak zapakovan sa mašnicom. To što ona voli je najbolji dio tebe, onaj dio serviran da se zavoli, da se vjeruje da je jedini. Kada otkrije sve tvoje mračne strane, posesivne ljubomore, teške riječi i oštećenu dušu.. kad to otkrije i ostane tu, onda ćemo o priči sa happy end-om. Do tada, svako će igrati svoju igru. Ne zoveš me, ne zovem te. Nije da se više ne volimo, samo se zaboravljamo.

Djevojka koja je preživjela.
<< 05/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba