Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

18.04.2013.

Prazne posvete.

Onda kad sam ti rekla da mi nedostaješ, a ti postao imun na moje riječi, znala sam da je gotovo. Prvi put u toliko godina osjećala sam da je ovo kraj bez tri tačke. Kraj podvučen debelo. Dvaput! Da ga zapamtim i više nikad ne poželim da ti se vratim, da mi se vratiš. Jer je među nama tako gotovo da trebamo novu riječ za gotovo. Napisala sam ti da te mrzim. Izvučen kec iz poderanog rukava. Krajnje patetično. Naravno da me ne mrziš.. napisao si. Da te bar mrzim, pomislih. Ta misao je prošla kroz moju glavu istom brzinom kojom juri nezaustavljivi voz koji ne može izbjeći nesreću. Tragedija? Moglo je i gore. Nekada sam smatrala da postoje ljubavi koje su vječne. I kad su bolne, neostvarive i razarajuće, i kada nam mjenjaju život iz korijena, da će ipak trajati. U nama. I kad se izgubi poslednja bitka i pogine najveći heroj, da ćemo imati jedno drugo. Pogrešno. Zablude. Kratka vjerovanja i duge obmane. Bojim se da je to epilog ove priče. Tužno i razočaravajuće. Ipak, nemaju sve bajke sretan kraj. Ili imaju? Samo ovo nije bila bajka? To sam shvatila tek kada je čarolija prestala. Uvijek si bio moj nemir. To je ona prava riječ za tebe. Moj razlog nesanice, opipljive tuge i haosa u glavi. Kamen koji me povlačio na dno i vjetar koji me nosio u visine. Sve u jednom čovjeku si bio. Kad si bio čovjek! Mnogo puta nisi. Svejedno sam svaki put iskopala ono najbolje u tebi. Svi mi imamo demone, ja sam tvoje uvijek vješto prikrivala. Pravila se da ne postoje, da sam jača od njih. I ponekad mi bi to pošlo za rukom. Mislim da je ovaj put tvoja glava odlučila da je kraj. Ono dijete u sebi si ostavio po strani, srce zaboravio da imaš, demone zakopao duboko i odlučio otići kao čovjek. U tome si uvijek bio najbolji. Odlaziš, ali nemoj da se mrzimo. Nije lijepo, voljeli smo se. Prošlo je, sve prođe. I drugi se zavole, znaš? Nisam znala. Polako ali sigurno koracima koji garantuju sve osim povratka. Nisam ni primjetila. Okrenula sam se i više nisi bio tu. Ostale su knjige izlizanih korica, prazne posvete, jedan plišani medo kojeg si mi darovao još kao dječak i jedna čestitka. Pregršt neispunjenih želja i obećanja. Nije ostalo mnogo, zar ne?

10.04.2013.

Learn to let go...

Treba znati odrediti onaj trenutak u životu kada je bitno pustiti stvari i ljude da idu dalje. To dalje uglavnom podrazumijeva naš odlazak iz njihovih života ili njihov odlazak iz naših, to je sad manje važna stvar. Važno je da su koferi tu. Spakovani. Uvijek su bili spakovani do pola, nikad sa dovoljno snage da ih zatvorimo zauvijek. Jer, zauvijek je daleko. Predaleko. A sad, ja sam ta osoba koja mora pustiti. Nisam mislila da je tako teško napustiti nečiji život sa koferima punim uspomena. Sa koferima punim godina, mirisa i sjećanja. Zapravo, sve je isto. Samo što koža po kojoj klize moji prsti nije tvoja i nisam srećna. Ali ti jesi. Čula sam da se smiješ. Kako odavno nisi. Čak i zvučiš srećno, znam to i kad ti ne čujem glas. Čujem tu prekinutu tišinu i znam da je jedno poglavlje naših života zapečaćeno. Znala sam da će doći dan kad ćeš shvatiti da život ide dalje, bez mene ili sa mnom i da ne vrijedi željeti neostvarive želje. Znao si da sam na pragu da te pustim u taj život u kojem nema mene. U kojem čak ni proljeća ne mirišu na mene. U kojem nema ni korijena, ni mrvica, ni boje mojih očiju. Zaslužuješ taj novi svijet. Svaku minutu, svaki dan. Zaslužuješ tu novu osobu. Zaslužuješ da budeš srećan i da nekog voliš na skali do devet. Nikada deset, naučio si me da je to ludilo. Trebaš taj novi put, trebaš vani iz prošlosti. Trebaš kilometre daleko od mene. Želim ti sve, sem podsjetnika. Ikakvih. Na noći, na obećanja, na tugu. Zaboravi ti mene prvo, lako ću ja tebe... Još igramo tu igru, čini mi se. Uvijek si bio heroj nekih pogrešnih ratova. Ali ta ljubav bila je neprestana bitka, vjerovanje u prazno. I izgubili smo. Znali smo da hoćemo. Na početku smo znali da je kraj zapisan na svakoj stranici koju smo uporno preskakli. Stigla nas je. Ti znaš da vrijeme uvijek uzme svoje. Uporno smo spajali naše razdvojene puteve u jedan. Bile su to teške godine. Nezaboravne. Danas shvatam da će jedan dio mene uvijek biti bliže tebi nego drugima. Na našu štetu, vjeruj mi. Poželim da okrenem broj, da ti kažem ... šta? Šta bih ti rekla? Da sam čula da si srećan, da imaš nekog, da možda voliš na način na koji si nekad volio mene? Da mi nedostaješ? Da sam naučila koliko su jutra daleka, jer ne spavam? Da dođeš. Da ćutimo, jer će tišina reći sve? Da sam tvoja i da si moj na način koji drugi nikad neće razumjeti? Da... Rekla bih mnogo toga, ali čemu? Ti bi došao, ćutali bismo, doživjeli još jedan poraz u sebi i rastali se sa riječima da je taj put bio poslednji. Već viđeno. Već proživljeno. Puštam te jer treba da ideš dalje. Jer sam bila tvoja kad nisam bila ničija. Puštam, jer ti mene nisi mogao nikad. Neko mora.

Djevojka koja je preživjela.
<< 04/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba