Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

18.03.2013.

Ima tu svega. Sem onog potrebnog.

Postoje ljudi koji ulete u naš život poput uragana i poruše sve što smo gradili godinama. Za tren, jednim potezom. Bez ustručavanja, bez izvinjavanja, bez objašnjenja. Samo tako. Kao cunami. Postoje i oni koji su, čini se, oduvijek tu, ali nikada im nismo davali prevelik značaj. Naša greška? Možda. Vjerovatno. Ko zna? Uglavnom djelimo ljude na one jako važne i na one manje važne u našim životima. Istina, nerado to priznajemo, jer zaista zvuči sebično, ali tako je. Čast izuzecima kojima su svi isti. Prije skoro deset godina, igrom slučaja, upoznala sam čovjeka koji je na čudan način postao dio mene. Neplanirano, neshvatljivo, pomalo ironično. Bio je to čovjek koji je volio reći da ima svoje proljeće. "Ona mi nekako najviše liči na proljeće, najviše miriše na njega" - govorio mi je. Poklanjao joj je svoju pažnju svih ovih godina, poklanjao joj je lijepe riječi, ružne riječi, knjige koje je tražila godinama, ali ih nikada nije našla, omiljene bombone i uvijek jednu jedinu čokoladu za rođendan. Za svaki. Poklanjao joj je dječije čestitke sa likovima pasa na njima, uvijek sa istom posvetom. Dao joj je mnogo toga za pamćenje. Lijepog i ružnog. Sve to na kraju stane u isti koš. Naučio je one stvari koje su joj bile strane. Naučio je kako muškarac može da voli. Naučio je koja je cijena toga. Koliko košta kad zavoliš nekoga ko nije rođen za tebe u ovom životu. Nekoga ko nije za tebe ni po jednom parametru života, a ti ga, eto, voliš do najviše brojke na ljestvici. Znao je reći da to više nije ljubav, nego ludilo. Da to nešto što osjeća budi ono naljepše i ono najgore u njemu. Da mu je ta ljubav kletva. Da bi dao sve na svijetu da mu se nije desila. Ljubav je, ali ga ne usrećuje. U teškim momentima kad bi srce bilo na pragu bijesa, a oči na rubu suza, govorio joj je riječi koje su boljele. Boljele su nju. Njega većom jačinom. Teške riječi. Riječi koje pokazuju da ljubav, ma kako velika bila, neopisivo zna da razara. Kao neizlječiva bolest, koju liječiš ljekovima, a zapravo samo produžavaš agoniju. I da, uprkos tome što je nešto što mu pruža osmijeh u onim noćima kad nemaš kome reći da si sam, nije dovoljna. Za taj tango je potrebno dvoje. Uvijek je i bilo. On joj je pripadao na onaj način na koji pripada muškarac ženi koja nikada neće biti njegova. Potpuno i neshvatljivo. A ona.. ona je uvijek jednim dijelom bila njegova. Nije to priznala. Nikada. Nikome. Ni sebi. Neke riječi su najbolje kad se odćute. Tek tada dobiju pravi smisao. Tek tada shvatimo njihovo značenje. Proljeća su došla i prošla, iza njih je ostala gomila uspomena i sjećanje na nešto što bilo je, a nije. Ostala je praznina koju niko neće ispuniti. To je bila ona ljubav zbog koje se sve druge vole polovično. Imao ju je i ona je imala njega. To je bila ljubav sagrađena od mrvica svega, a činila se najjačom na svijetu. Da, imali su jedno drugo, ali nikada na pravi način i nikada dovoljno. Njima je ipak, bilo dovoljno i to malo. Dovoljno za sve i dovoljno za ništa. Istina, mogli su odigrati drugačije, da je bilo suđeno. Ali, oduvijek se činilo da nije. Da za njih sudbina ima različite karte. Pa su se onda pogledali kao ljudi koji odrastaju i prihvataju različitu podjelu karata. I sve je bilo jasno. Sve godine stale su u taj jedan pogled. Nasumično, proletjeli su im pred očima svi oni događaji koje su proživjeli zajedno, one poruke koje su stizale svakodnevno, [ali više neće] i oni pozivi u pola 3h ujutro kad svaki atom tvoga tijela odbija da okrene taj broj, ali ti ga ipak biraš... Koliko su puta poželjeli da se mrze. Istinski, do srži. Da prođu ulicom jedno kraj drugog kao stranci, što i jesu bili zapravo. Stranci koji se vole i mrze u isto vrijeme. Da prođu i da ništa ne osjete. I nisu uspjeli, nikada. Na tom smiješnom putu života, sreli su se i postali jedno drugom važni. Previše važni. Svrstali su se u onu kategoriju ljudi koje bi želio imati u svom životu, ali ne možeš. Nije li to ironija? Koliko takvih ljudi uopšte sretnemo? Ne mogu a da se ne zapitam. Ona je bila žena koja ga je boljela po cijelom tijelu, a on muškarac koji je pomjerio granice u njoj. Danas, on je odlučio ići dalje. Ona se kunila da nikada nije ni stala. Sreću se tek svake četrdeset druge sekunde. U mislima. Putevi će im se sigurno ukrstiti ponovo u ovom vrtlogu života i tada, kao i prije mnogo godina, jedan pogled će reći sve. Ona je bila i biće njegovo proljeće, a on čovjek zbog kojeg joj zadrhti lokna, pa makar nikad ne priznala da ga još voli.

Djevojka koja je preživjela.
<< 03/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba