Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

13.03.2013.

Ravna linija. I sreća.

Mart je. Moj omiljeni mjesec u ovom životu. Biće i u onom, mislim! :) Kako volim ovaj miris proljeća u vazduhu, miris ljubavi među pravim prijateljima, miris zaborava i miris novog jutra. Miris pečenih palačinaka najdraže prijateljice i miris onog našeg mira dok ispijamo proljetne kafe u subotnje popodne. Dobro smo! Srećne smo. Nasmijane. Opet svoje. Sve što smo usput izgubile, povratile smo. Danas smo nikad bolje, poslije onog najgoreg :) Činilo mi se da mart nikada neće doći. Da zima nikada neće proći. Da on nikada neće proći. A prošlo je. I on i zima i vuneni džemperi koje sam nosila u pokušaju da zaštitim srce. Od njega. Od hladnoće. I od sebe. Rekla sam ti da ću se smijati u proljeće! Uvijek ispunim obećano. Poslije ljeta koje je bilo neopisivo srećno, došla je jedna jesen u kojoj sam uživala. Prva jesen u kojoj jesam. Jesen puna malih sitnih spletki i slatkih laži u koje je bilo tako lako vjerovati. I vjerovala sam. Naivno, da naivnije nisam mogla. Jer sam željela vjerovati da takvo nešto postoji. Da ipak, nekom čudnom igrom slučaja postoji jesen u kojoj čovjek može biti nasmijan uprkos sivim danima. Sad vidim koliko je ta jesen bila puna zabluda. Ali kratkog vijeka su bile te zablude. A zima... Bila je ovo teška zima. Lomila me kao usputne grane na ulicama. Donekle. Onda je stala. Stala je zima i stala sam ja. Nogama čvrsto na zemlji, glavom sigurno u realnosti, srcem na pravom mjestu. Sada, sa prvim znacima proljeća, mogu samo reći, novo doba je i službeno došlo. Oko mene i u meni. Ravna linija kardiograma si postao. Ravna linija obećava. Znaš, ono što jednom umre, nepovratno je. Nema tog aparata koji bi te povratio u moj život. Ti nisi ptica koja se diže iz pepela. Nikada nećeš biti feniks. Nikada više srce neće imati nepravilne otkucaje, zbog tebe. Nikada više. Budi siguran u to. Jer ja jesam. Naučila sam koje mostove treba srušiti. Zajedno sa prijateljicom koja je sve to proživjela sa mnom. Isto to sam sve ja proživjela s njom. Sa mojom drugom polovinom koja je bila tu kad sam letjela na nebo i padala na dno. Onda kad sam se smijala kao zaljubljena klinka i onda kad sam kupila djeliće sa poda i lijepila se. Opet i iznova. Sa onom koja je klimala glavom i naivno kao i ja povjerovala da bi u nekoj izvrnutoj bajci, oni na kraju mogli biti ljudi. Proživjele smo sve to. I preživjele, na naš način. Nije lak, ali je siguran. Ništa tu nije bilo sigurno sem kraja, sada to znamo. Kraja u kojoj princeze ostaju princeze, a bezimeni samo bezimeni. Naučile smo zajedno. Koliko potrošenog vremena na to! Ali vrijedilo je. Mostovi nisu samo srušeni, nego i spaljeni. Nema više nijednog traga koji vodi nazad. Nijednog putokaza do srca. Ovo proljeće je donijelo zaborav i beskrajno smo mu zahvalne na tome. Ovo je godišnje doba za nove početke. Sve smo mi djevojčice koje čekaju princa, dok ne shvate da ovim svijetom uglavnom hodaju žabe. Ili kornjače, zavisi kakve bajke volite :) Mi delfini ćemo nastaviti plivati kroz okeane života i kroz sve što oni donose. I uvijek, uvijek ćemo, izroniti iznad vode! Jer koliko god dugo tonule, kad dodirnemo dno, postoji samo put na gore. A taj osjećaj kad udahnete svjež vazduh nakon toliko vremena pod vodom... e to je tek neopisivo! Znate, mi koji vjerujemo da proljeće donosi sreću i da zaborav donosi stari dobri osmijeh na naša lica, mi uvijek nađemo put ka gore. S rukom u ruci. Važno je imati prijatelja koji tačno zna koliko svaki gram te sreće vrijedi. Ja ga imam. I zbog toga sam duplo srećna i vječno zahvalna! :)

Djevojka koja je preživjela.
<< 03/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba