Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

29.03.2013.

Još me koštaš.

Ne volim obećanja koja mirišu na prazno. Ne volim više ljude koji me sjećaju na tebe. Ne volim pjesme, uvijek sa istim podsjetnicima. Ne volim što bih voljela da si tu. Ne volim što zaboliš, i sad kad si prošao. Ne volim tu oštricu koja me dodirne. Kao kopriva. Brzo i bolno. Ne volim što ostavi tragove. Ne volim što te još tražim među ljudima. Ne volim što živim u uvjerenju da je vrijedilo. Jer nije. Ne volim što još živim uspomene. Što živim u juče. Ne volim što te vjetar često vrati. Što dani zamirišu kako ne bi trebali. Ne volim što je tvoja stranputica, još uvijek moj put. Ne volim to što sam ti bila i ovo što si mi sad. Ne volim što poklopljene kazaljke pokazuju da neko misli na mene. Znam da to nisi ti. Ne volim što oko i danas zasuzi, kad niko ne gleda. Ne volim što mi nedostaješ i sad, kad sam te zaboravila. Što mi kradeš noći i dane, iako te nema. Ne volim što te se sjetim. Ikada. Što si još rana. Nikako da zarasteš. Nikako da te uklonim do kraja. Ne volim što mrvica tebe koja je ostala, uspijeva da me poremeti. Ne volim što sam s tobom naučila gdje je nebo, poslije tebe naučila gdje je dno. Ne volim ove nalete koji su u stanju pokositi me u sekundi. I mene i ono što sam se trudila da postignem mjesecima. Ne volim nostalgiju. Ne volim što si mi se desio. Mogao je moj život da prođe i bez tebe. Sve je ovo moglo da prođe i bez nas. Ne volim što još nisam skupila snage i bacila sve tvoje. Ne volim to predugo vrijeme koje mi je potrebno da učinim kao da te nikad nije bilo. A bilo te dovoljno da koža zapamti. Da se često,kao bumerang, vratiš u moj život. Bez poziva, bez najave. Donio te dašak vjetra, on će te i odnijeti. Miljama daleko od mene. Bez povratne karte. A dani će mirisati na nekog drugog. Na travu i cvjetove trešnje. Na sadašnjost i budućnost. Na dječiji osmijeh i iskren zagrljaj. Na tebe više ne. Odbijam da udišem vazduh u kojem ima tvojih tragova. Ne prija mi.

18.03.2013.

Ima tu svega. Sem onog potrebnog.

Postoje ljudi koji ulete u naš život poput uragana i poruše sve što smo gradili godinama. Za tren, jednim potezom. Bez ustručavanja, bez izvinjavanja, bez objašnjenja. Samo tako. Kao cunami. Postoje i oni koji su, čini se, oduvijek tu, ali nikada im nismo davali prevelik značaj. Naša greška? Možda. Vjerovatno. Ko zna? Uglavnom djelimo ljude na one jako važne i na one manje važne u našim životima. Istina, nerado to priznajemo, jer zaista zvuči sebično, ali tako je. Čast izuzecima kojima su svi isti. Prije skoro deset godina, igrom slučaja, upoznala sam čovjeka koji je na čudan način postao dio mene. Neplanirano, neshvatljivo, pomalo ironično. Bio je to čovjek koji je volio reći da ima svoje proljeće. "Ona mi nekako najviše liči na proljeće, najviše miriše na njega" - govorio mi je. Poklanjao joj je svoju pažnju svih ovih godina, poklanjao joj je lijepe riječi, ružne riječi, knjige koje je tražila godinama, ali ih nikada nije našla, omiljene bombone i uvijek jednu jedinu čokoladu za rođendan. Za svaki. Poklanjao joj je dječije čestitke sa likovima pasa na njima, uvijek sa istom posvetom. Dao joj je mnogo toga za pamćenje. Lijepog i ružnog. Sve to na kraju stane u isti koš. Naučio je one stvari koje su joj bile strane. Naučio je kako muškarac može da voli. Naučio je koja je cijena toga. Koliko košta kad zavoliš nekoga ko nije rođen za tebe u ovom životu. Nekoga ko nije za tebe ni po jednom parametru života, a ti ga, eto, voliš do najviše brojke na ljestvici. Znao je reći da to više nije ljubav, nego ludilo. Da to nešto što osjeća budi ono naljepše i ono najgore u njemu. Da mu je ta ljubav kletva. Da bi dao sve na svijetu da mu se nije desila. Ljubav je, ali ga ne usrećuje. U teškim momentima kad bi srce bilo na pragu bijesa, a oči na rubu suza, govorio joj je riječi koje su boljele. Boljele su nju. Njega većom jačinom. Teške riječi. Riječi koje pokazuju da ljubav, ma kako velika bila, neopisivo zna da razara. Kao neizlječiva bolest, koju liječiš ljekovima, a zapravo samo produžavaš agoniju. I da, uprkos tome što je nešto što mu pruža osmijeh u onim noćima kad nemaš kome reći da si sam, nije dovoljna. Za taj tango je potrebno dvoje. Uvijek je i bilo. On joj je pripadao na onaj način na koji pripada muškarac ženi koja nikada neće biti njegova. Potpuno i neshvatljivo. A ona.. ona je uvijek jednim dijelom bila njegova. Nije to priznala. Nikada. Nikome. Ni sebi. Neke riječi su najbolje kad se odćute. Tek tada dobiju pravi smisao. Tek tada shvatimo njihovo značenje. Proljeća su došla i prošla, iza njih je ostala gomila uspomena i sjećanje na nešto što bilo je, a nije. Ostala je praznina koju niko neće ispuniti. To je bila ona ljubav zbog koje se sve druge vole polovično. Imao ju je i ona je imala njega. To je bila ljubav sagrađena od mrvica svega, a činila se najjačom na svijetu. Da, imali su jedno drugo, ali nikada na pravi način i nikada dovoljno. Njima je ipak, bilo dovoljno i to malo. Dovoljno za sve i dovoljno za ništa. Istina, mogli su odigrati drugačije, da je bilo suđeno. Ali, oduvijek se činilo da nije. Da za njih sudbina ima različite karte. Pa su se onda pogledali kao ljudi koji odrastaju i prihvataju različitu podjelu karata. I sve je bilo jasno. Sve godine stale su u taj jedan pogled. Nasumično, proletjeli su im pred očima svi oni događaji koje su proživjeli zajedno, one poruke koje su stizale svakodnevno, [ali više neće] i oni pozivi u pola 3h ujutro kad svaki atom tvoga tijela odbija da okrene taj broj, ali ti ga ipak biraš... Koliko su puta poželjeli da se mrze. Istinski, do srži. Da prođu ulicom jedno kraj drugog kao stranci, što i jesu bili zapravo. Stranci koji se vole i mrze u isto vrijeme. Da prođu i da ništa ne osjete. I nisu uspjeli, nikada. Na tom smiješnom putu života, sreli su se i postali jedno drugom važni. Previše važni. Svrstali su se u onu kategoriju ljudi koje bi želio imati u svom životu, ali ne možeš. Nije li to ironija? Koliko takvih ljudi uopšte sretnemo? Ne mogu a da se ne zapitam. Ona je bila žena koja ga je boljela po cijelom tijelu, a on muškarac koji je pomjerio granice u njoj. Danas, on je odlučio ići dalje. Ona se kunila da nikada nije ni stala. Sreću se tek svake četrdeset druge sekunde. U mislima. Putevi će im se sigurno ukrstiti ponovo u ovom vrtlogu života i tada, kao i prije mnogo godina, jedan pogled će reći sve. Ona je bila i biće njegovo proljeće, a on čovjek zbog kojeg joj zadrhti lokna, pa makar nikad ne priznala da ga još voli.

13.03.2013.

Ravna linija. I sreća.

Mart je. Moj omiljeni mjesec u ovom životu. Biće i u onom, mislim! :) Kako volim ovaj miris proljeća u vazduhu, miris ljubavi među pravim prijateljima, miris zaborava i miris novog jutra. Miris pečenih palačinaka najdraže prijateljice i miris onog našeg mira dok ispijamo proljetne kafe u subotnje popodne. Dobro smo! Srećne smo. Nasmijane. Opet svoje. Sve što smo usput izgubile, povratile smo. Danas smo nikad bolje, poslije onog najgoreg :) Činilo mi se da mart nikada neće doći. Da zima nikada neće proći. Da on nikada neće proći. A prošlo je. I on i zima i vuneni džemperi koje sam nosila u pokušaju da zaštitim srce. Od njega. Od hladnoće. I od sebe. Rekla sam ti da ću se smijati u proljeće! Uvijek ispunim obećano. Poslije ljeta koje je bilo neopisivo srećno, došla je jedna jesen u kojoj sam uživala. Prva jesen u kojoj jesam. Jesen puna malih sitnih spletki i slatkih laži u koje je bilo tako lako vjerovati. I vjerovala sam. Naivno, da naivnije nisam mogla. Jer sam željela vjerovati da takvo nešto postoji. Da ipak, nekom čudnom igrom slučaja postoji jesen u kojoj čovjek može biti nasmijan uprkos sivim danima. Sad vidim koliko je ta jesen bila puna zabluda. Ali kratkog vijeka su bile te zablude. A zima... Bila je ovo teška zima. Lomila me kao usputne grane na ulicama. Donekle. Onda je stala. Stala je zima i stala sam ja. Nogama čvrsto na zemlji, glavom sigurno u realnosti, srcem na pravom mjestu. Sada, sa prvim znacima proljeća, mogu samo reći, novo doba je i službeno došlo. Oko mene i u meni. Ravna linija kardiograma si postao. Ravna linija obećava. Znaš, ono što jednom umre, nepovratno je. Nema tog aparata koji bi te povratio u moj život. Ti nisi ptica koja se diže iz pepela. Nikada nećeš biti feniks. Nikada više srce neće imati nepravilne otkucaje, zbog tebe. Nikada više. Budi siguran u to. Jer ja jesam. Naučila sam koje mostove treba srušiti. Zajedno sa prijateljicom koja je sve to proživjela sa mnom. Isto to sam sve ja proživjela s njom. Sa mojom drugom polovinom koja je bila tu kad sam letjela na nebo i padala na dno. Onda kad sam se smijala kao zaljubljena klinka i onda kad sam kupila djeliće sa poda i lijepila se. Opet i iznova. Sa onom koja je klimala glavom i naivno kao i ja povjerovala da bi u nekoj izvrnutoj bajci, oni na kraju mogli biti ljudi. Proživjele smo sve to. I preživjele, na naš način. Nije lak, ali je siguran. Ništa tu nije bilo sigurno sem kraja, sada to znamo. Kraja u kojoj princeze ostaju princeze, a bezimeni samo bezimeni. Naučile smo zajedno. Koliko potrošenog vremena na to! Ali vrijedilo je. Mostovi nisu samo srušeni, nego i spaljeni. Nema više nijednog traga koji vodi nazad. Nijednog putokaza do srca. Ovo proljeće je donijelo zaborav i beskrajno smo mu zahvalne na tome. Ovo je godišnje doba za nove početke. Sve smo mi djevojčice koje čekaju princa, dok ne shvate da ovim svijetom uglavnom hodaju žabe. Ili kornjače, zavisi kakve bajke volite :) Mi delfini ćemo nastaviti plivati kroz okeane života i kroz sve što oni donose. I uvijek, uvijek ćemo, izroniti iznad vode! Jer koliko god dugo tonule, kad dodirnemo dno, postoji samo put na gore. A taj osjećaj kad udahnete svjež vazduh nakon toliko vremena pod vodom... e to je tek neopisivo! Znate, mi koji vjerujemo da proljeće donosi sreću i da zaborav donosi stari dobri osmijeh na naša lica, mi uvijek nađemo put ka gore. S rukom u ruci. Važno je imati prijatelja koji tačno zna koliko svaki gram te sreće vrijedi. Ja ga imam. I zbog toga sam duplo srećna i vječno zahvalna! :)

Djevojka koja je preživjela.
<< 03/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba