Djevojka koja je preživjela.

Ja sam takva. Ili zaboravljam odmah, ili ne zaboravljam nikad. I da znaš, otkad te nema, život mi ne može ništa!

11.02.2013.

Test depresije lijevog ramena pozitivan.

Ja sam od onih koji su rođeni jedne hladne zime, a najviše na svijetu vole ljeto. Čvrsto vjerujem da bih bila potpuno drugačija osoba da sam rođena vrelog avgustovskog dana. Mislim da godišnje doba u kojem smo rođeni oslikava našu ličnost više nego što bismo željeli. Zima je moja omča oko vrata. Još od kako sam bila dijete, mrzila sam slojeve odjeće na sebi i hladan vazduh od kojeg mi je nos uvijek bio crven. Nisam željela tada, a ne želim ni sada da se dignem iz kreveta dok ne vidim sunce koje se probija kroz oblake. Treba mi taj dašak sreće da bih bila nasmijana. Često sam kao grad u kasnu jesen i ranu zimu. Hladna, neugodna, tmurna. Zapravo, ne znam drugačije. Teško je sa mnom, to znaju oni koji me poznaju dobar dio mog života. Komplikovana sam, pesimistična, sklona drami i depresiji i užasno me teško razumjeti. Nikad nisam posebno voljela život. Nisam ga gledala kao neku sretnu stvar na kojoj trebam biti beskrajno zahvalna. Tu sam gdje sam, plivam u rijeci u kojoj sam se zatekla. Mnogo puta sam poželjela da živim okružena drugim ljudima, drugim gradovima, drugim osjećanjima. Da igram druge uloge, smijem se iskrenije i budem neko sasvim drugi. Znam, svi smo to poželjeli. Ponekad mi se čini da uopše ne znam načine kako se uklopiti u ovo. Ovo mjesto koje zovu životom. Kao da sam stranac koji se tu zatekao igrom slučaja pa jedva čeka da se skloni na neko sigurnije i bolje mjesto. Nisam od onih koji se bore za mir u svijetu i koji bi voljeli da se popnu na Mjesec. Meni treba mir u glavi, vatromet u srcu i sunčan dan. A to opet ne garantuje da ću biti srećna. Iskopaću neku tešku uspomenu, teško sjećanje, veliki uzdah, pa ću se opravdati rečenicom.. sjećaš se kako sam onda bila slomljena? Ja svoju tugu ne ostavljam iza sebe. Nosim je sa sobom, u posebnom džepu, skrivenom od svih. Moja tuga je dio mene kao što su moje ruke dio moga tijela. Ponekad je mnogo teško živjeti s tim. Nositi teret one tužne djevojčice od prije 15 godina. To su moji zidovi. Moj način da pokažem da nisam više ona djevojčica koja se bojala suprostaviti svemu. Ne volim mnogo ljudi u mom životu. Samo one posebne, one koji su to zaslužili. Malo ih je. Ne volim razne stvari i malo toga me usrećuje na duge staze... Ali volim svog psa. Najviše od svega na ovoj planeti Zemlji. Volim to biće kojem nasmijana poželim laku noć svake noći u godini. Volim način na koji me oraspoloži i onaj pogled koji me kupio za dva života. Volim dane koji traju dugoo i noći koje su toliko tople da se od vreline tijela ne može spavati. Volim miris proljeća i onaj prvi vikend kad trava pozeleni, a ljudi na lice navuku najljepši osmijeh koji su izvukli iz ormara u kojem cijele zime visi depresija. Volim jednog čovjeka koji me uvijek gleda očima djeteta. Volim malo toga, ali volim svim svojim bićem. Čini mi se da sam uvijek imala previše hrabrosti za pogrešne stvari, pa sam tu cijenu skupo platila. "Što me ne ubije, to me ojača", rekao je Niče, i ja sam to urezala na svoje tijelo. Ipak, ima noći kad pomislim, ono što me ubije, bolje da me ubilo. Ali preživjela sam. Teške noći, bolesne dane, slomljeno srce, neoprostive riječi, odlaske bez razloga, djela koja su ostavila trag na koži. Preživjela sa velikim ožiljcima koji uvijek bole na promjenu vremena i zato ne smatram da svako zaslužuje drugu šansu. Neke greške su neoprostive i neke rupe niko zakrpiti ne može. Dati nekome drugu šansu, znači dati mu priliku da te ubije drugi put, jer prvi nije uspio. Preživjela sam zbogom, preživjeću i ovu zimu.

Djevojka koja je preživjela.
<< 02/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
8368

Powered by Blogger.ba